srijeda, 16.05.2012.
Prevazna obavjest fanovima ovoga bloga i emisije Music LP-Undergorund
|
Prevazna obavjest svim vjernin posjetiocima bloga i fanovima najneslusanije emisije u hrvata Kako san se prebacija na najveci mali brod na svitu, koji ima broadband proporcjonalan njegovoj velicini, necu bit u mogucnosti postavljati linkove za youtube i isto tako, povremeno ce kasniti objava posta, nadan se ne i emisije. Ovakvo stanje polupomrcine majke svih mreza ce trajat negdi do druge polovine sestog miseca, kad bi triba bit doma i preuzest stafetnu palicu, nastavit sa emisijama u zivo i redovnim punim objavljivanjem postova. Eto |
utorak, 15.05.2012.
Bad Company - “Bad Co" oliti Music LP-Undergorund / GRTg 22 05 u 19:10 uri
|
Sljedeci utorak donosim grupu koja je svoje korjene nasla u ostavstini grupe Free, da bi na kraju bivala proglasena ono sta Free nikad nije uspija bit, super grupom. Ovaj put, pojam super grupa je vise vezan za planetarnu popularnost, nego na kalibre muzicara koji su svirali u njoj. Daleko od toga da su bili nepoznati, ali svojim vinilnim izdanjima i mega koncertima, band je postao veci od svojih tvoraca.   --------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: Music LP-Underground - Live Streaming feta |
utorak, 08.05.2012.
Peter Tosh - “Equal Rights" oliti Music LP-Undergorund / GRTg 15 05 u 19:10 uri
|
U sljedeci utorak predstavljamo Petera Tosha, prvoborca reggaea i na neki nacin, kultnu figuru cilog pokreta. Uz prikaz karijere I diskografije, poslusat cemo album “Equal Rights” ------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------ Peter Tosh, rodjen ka Winston Hubert McIntosh, je bija Jamaikanski reggae muzicar. Sirem krugu slusatelja je postao poznat kao clan prateceg banda Bob Marleya, The Wailers, iako je u biti odigrao daleko vecu ulogu od same pratnje Marleyu. Nakon napustanja maticnog banda, ostvaruje uspjesnu solo karijeru. Dakako, ka i svi pripadnici homo sapiensa sa zadimljenog otoka, aktivno je promovira filozofiju Rastafarijanstva.  Ajmo ispocetka Sa napunjenih petnaest godina gubi tetu koja se skrbila o njemu, te se seli u Trench Town, predgradje Kingstona, koje se sprema za raggae revoluciju. O njegovim pocecima kruze price, pa i mitovi, te je kadikad tesko razluciti istinu od mita. No ako ne nista, onda bar za informaciju evo jedan. Naime, prica kaze, da je Peter Tosh gleda jednog ulicnog sviraca, koji je cilo vrime svira istu pismu. A ova je toliko opcinila Petera, da je ka zacaran zurija u njega prateci svaki njegov pokret. Nakon pola dana zurenja u njega, uzima gitaru i vjerno reproducira tocno onako kako je ovaj svira. Notu po notu, polozaj prstiju iz akorda u akord. Eto, ko oce virovat, lipo je cut, ko nece, neka se javi Tomi, i posavjetuje sa njime! Siromastvo je nametalo porazna pravila u zivotu. Ne imavsi bas nekog izbora u zivotu, Peter Tosh izlaz vidi u gitari i pjevanju. Ranih sedesetih susrece Roberta Nestu Marleya, oliti Bob Marleya i Neville O'Reilly Livingstona, alias Bunny Wailera. U to vrime minja svoje ime i postaje Peter Tosh. Trio zapocima sa gazama 1962 godine. Dakako, pojam gaze na Jamajici u to vrime je bija veoma rastezljiv pojam. U nasem slucaju, radilo se o ulicnom kantunu u Trench Townu. 1964 godine osnivaju band The Wailing Wailers. Ne racunajuci vokale, Tosh je bija jedini u bandu koji je kako tako zna svirat. Kako je to zvucalo, mozemo samo predpostavit, ali veliki band je bija rodjen. Nakon nekog vrimena, kako su napredovali u svirci, zalomija in se ska hit “Simmer Down". Nakon njega snimaju jos par uspjesnih singlica i nestaju iz fokusa javnosti. Nekako u to vrime usvajaju ideju Rastafarianstva, te je aktivno propovjedaju. No prije raspada, da i to napomenemo, minjaju grupi ime i nazivaju se The Wailers. Isto tako, tek toliko da se zna, to je razdoblje u kojem, po Toshevim izjavama, nikad opovrgnutim, intezivno uci Marleya sviranju gitare. Nakon nestanka sa pozornice, grupa se bezbroj puta oformljava i raspada, i to vecinom nakon par koncerata , bez ikakvih snimaka. Napokon, u periodu kad je u grupi bija Amerikanac Johnny Nash, snimaju danas vec poznate standarde raggea, "Soul Rebel", "Duppy Conqueror", i "Small Axe". Te se teme danas uzimaju kao prvorodjencad raggea. Daleko bi nas odvelo nabrajanje clanova koji su prodefilirali sastavom u to vrime, ali iz svih tih postava, ostala su dva albuma “Catch a Fire”, snimljen 1973 godine i “Burnin”, snimljen te iste godine. 1973 godine Tosh dozivljava tragicnu saobracajunu nesrecu, uzrokovanu neodgovornom voznjom drugog vozaca na suprotnoj strani ceste. Njegova djevojka ostaje na mjestu mrtva, a Tosh svrsava u bolnicu sa mnogobrojnim frakturama po glavi. Prezivljava, ali udarci su ostavili posljedice. . Od toga doba datira njegova prgava narav, koja pomjesana sa Rastafarijanskom dobrocudnoscu, tvori i pokazuje Tosha kao veoma kotroverznu, podvojenu i konfliktnu licnost. To je dokazao naprasnim odlaskom iz Wailersa, jer je predsjednik Atlantic Recordsa odbio potpisati dozvolu za izdavanje njegovog solo albuma. Sa Bunny Wailerom kupi prnje i ostavlja sve za sobom. Iz tog razdoblja datiraju mozda njegove mozda najjace teme, u izvedbi The Wailersa. "Get Up, Stand Up", "400 Years", i "No Sympathy".  Pripreme za snimanje prvog solo albuma zapocimaju 1976 godine. Te iste godine ga i izdaje. Sam naziv albuma “Legalize It” dovoljno govori o cemu Tosh piva na prvjencu. Dakako, automatski se nametnija anemozitet izmedju njega i Marleya. Za razliku od Marleya, koji je zagovarao ljubav i toleranciju, Tosh se obrusavao na postojece drustvene sheme, koje je posprdno nazivao "shitstem". Bez neke posebne pripreme, Tosh ulazi u studio i radja se “Equal Rights”. Te iste, 1977 godine, odlazi na turneju da bi ga promovira. “Equal Rights” donosi Petera Tosha u zrelom izdanju, kojem pridonosi cista artikulacija politickih stavova. Dakako, sa muzicke strane ovaj album predstavlja jedan od vrhunaca Raggae izricaja uopce. U nastavku emisije, cemo poslusat cili album. Po izlasku albuma “Equal Rights” na trziste, Rolling Stones Records ga vrbuje za svoj katalog. Sljedeci album “Bush Doctor” izlazi pod Rolling Stones etiketom. Dakako, sve to skupa pridonosi uspjehu albuma, te katapultira Tosha u orbitu reggae muzike. Singlica skinuta sa albuma, obrada teme "Don't Look Back", od Temptationa, dolazi na sve top liste diljen svjeta. Tomu je kumovao i Mick Jagger, koji je temu otpjevao u duetu sa Toshom. 1979 godine izdaje “Mystic Man”, a 1981 godine “Wanted Dread and Alive”. Oba albuma su izdana dakako, na etiketi Rolling Stonesa. Sa ovim albumima Tosh se udaljava od klasicnog reaggae izricaja i pokusava se pribliziti mainstreamu. Nazalost, nesupjesno, a pogotovo kad ga se usporedi sa dometima Bob Marleya. 1983 godine izdaje album “Mama Africa”, nakon kojeg odlazi u dobrovljno izgnanstvo trazeci duhovnu ispiraciju i odgovore na zivotna pitanja, boraveci kod tradicjonalnih Africkih voodoo ljecnika. Dakako, to odsustvo sa scene mu je donilo i nevolje. Ne ispunjavajuci uvjete ugovora o snimanju ploca, uzlazi u konflikt sa izdavacima. Nije mi poznato kako je zavrsilo to sve skupa, ali to i nema veze sa nama i sa ovom emisijom. Ono sta je nama ineresantno u tom razdoblju, je to da dolazi do radikaliziacije i konacne artikulacije Toshevih politickih stavova, koji mu priskrbljuju status beskompromisnog borca za ljudska prava. Tako naprimjer ucestvuje u jakom pokretu u Juznoj Africi, kontra aparthejda, a tamo ponovo snima svoje najjace teme na tu temu. Dakako govorimo o temama "Apartheid", "Equal Rights", "Fight On", i "Not Gonna Give It Up". Isto tako, 1987 godine, dobiva Grammyja kao najbolji Raggae umjetnik, i to za svoj zadnji album “No Nuclear War”. Kad govorimo o Peteru Toshu, Bob Marleyju i raggaeu uopce, nemoguce je ne spomenuti i onu vjersku stranu njihovog zivota i djelovanja. Nastala na pomalo naivnim temeljima vjerovanja na povratak cara Haila Selasija na zemlju, Rastafarijanstvo se posredstvom muzike, odnosno raggea, prosirilo cilin svitom. I dan danas predstavlja jednu od znacajnijih vjera na ovoj baloti. Isto tako, malo poznata strana Petra Tosha je bila njegova opsjednutost monociklom. Na toj bicikli sa jednin kolon je dosegao zavidnu vjestinu, te je cak i na koncertima izvodija pizdarije na bicikli. I tu nazalost zavrsava prica o zivotnom i kreativnom putu Petera Tosha. Jer u nastavku ide ono tuzno. 1987 godine na 11 devetoga, nedugo nakon sta se Tosh vratija doma na Jamajicu, troclana banda mu upada u kucu zahtjevajuci lovu. Nazalost, ni Tosh, a ni familja pri sebi nisu imali skoro nikakvu gotovinu i to je izritiralo kretene, koji su poceli maltretirati cilu familju. I pored toga sta su ljudi prolazili kroz kucu, dolazeci cestitati Toshu na povratku, napadace nije obeshrabrilo. Nakon par sati maltretiranja, ocito isfrustriran, jedan uzima pistolj, prislanja ga na sljepoocnicu Toshu i hladnokrvno okida. Nakon tog pucnja, zapocima opca pucnjava, u kojoj su poginuli jos neki Toshevi saradnici. Ubica biva osudjen na smrt, ali mu je kazna preinacena na dozivotnu. Ostaloj dvojici se zameja trag, ali vjeruje se da su dobili ono sta su zasluzili, doduse ne od ruke zakona, nego od suparnicke bande. I da ironija bude veca, ubica Petera Tosha, Leppo, ga je dobro poznava, jer mu je ovaj pomoga kad je izasa iz zatvora, davajuci mu novac da moze prezivit i cak nalazeci mu neke poslove. Toliko o ljudskoj strani ove price. Eto, bilo je to sve o Peteru Toshu. ------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Sta na kraju rec o Peteru Toshu osim onoga sta se vec zna. Mozda samo triba istaci da je Bob Marley pokupija svu slavu za sebe. Dali zasluzeno ili ne, o tome bi se dalo razlagabati, ali ono sta je neosporno je to da je Peter Tosh rodocelnik jednog pokreta, koji je u veoma malo vrimena pokrija svojim zvukom cili svit i donija svim sudionicima zasluzeno priznanje. Poticuci sa uzasno siromasnog otoka, muzicari su svoja djela prodavali u bescjenje, kadikad za jedan obican obrok, da bi producenti i diskografske kuce, nakon toga ostvarivale miljunske zarade. U raggaeu je to bilo izrazeno daleko vise nego u drugim segmentima muzike, bas iz razloga siromastva cilog otoka, odakle je izraz i potekao. Bilo kako bilo, ono sta ce ostati nece biti profiti diskorafske industrije, nego uticaj same glazbe na nase zivote. A reggae ga je napravija, bili mi to svjesni ili ne. I stoga, kad govorimo o muzici, ne praveci razliku izmedju Bob Marleya i Petera Tosha, mozemo slobodno reci da stoje uz bok svim velikanima koji su donili na svjetlo pozornice novi zvuk i novi pogled na svjet. Volili reggae muziku ili ne, to je dovoljno, da smjesti, kako Bob Marleya tako i Petera Tosha medju besmrtne. Eto ! ------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------ Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: Music LP-Underground - Live Streaming feta |
utorak, 01.05.2012.
The Alan Parsons Project- “Pyramid" oliti Music LP-Undergorund / GRTg 08 05 u 19:10 uri
|
U utorak predstavljamo jednog umjetnika, koji je posta poznat ka producent, da bi u nastavku karijere, izgradio respektabilu karijeru kreativca. U emisiji cemo predstavit Alan Parsonsa, njegov kreativni put i poslusati u cjelosti njegov album “Pyramid” Veoma malo ljudi nanasim prostorima zna za Alana Parsonsa. Ali kad se spomene “Dark Side of Moon”, onda se pojavi pitanje sa velikin upitnikom. Pa evo i odgovora. Bez pretjerivanja “Dark Side of Moon” nebi bija ono sta je, da nije bilo Alana Parsonsa za pultom. I to je samo kao uvod, jer je ka kompozitor dao daleko vise. I stoga ajmo ispocetka. Alan Parsons je bija Engleski audio majstor i producent. Tesko mozemo nabrojit projekte na kojima je radija, a koji su postali okosnice citavih pravaca u muzici. Stoga mozemo bez ustezanja rec, da je Alan Parsons jedan od najuticajnih producenata medju umjetnicima i najveci umjetnik medju producentima. Jer, kako drugacije objasniti cinjenicu da je producirao bezbroj hitova, da je producirao “Abbey Road” i “Let It Be” od Beatlesa, “The Dark Side of the Moon”, Pink Floyda. Cak stavise, svi clanovi Pink Floyda, bez iznimke ili zadrske, su mu jednoglasno pripisali velike zasluge u stvaranju tog velikog albuma. Solo karijera mu je obiljezena velikim komercjalnim uspjehom, a njegov album “Pyramid”, se smatra prethodnicom New Wavea. Manje vise svi njegovi solo albumi dolaze na top liste, te njihov status konacno zaokruzuje kompletnu licnost Alana Parsonsa i smjesta ga u povjest kao jedinstven primjer producenta/kompozitora/izvodjaca. Alan Parsons se rodija davno. Dovoljno davno da 1948. godinu tesko mozemo zamislit u kontekstu suvremene muzike. Bilo je to vrime kad je Tito reka, YOK, onima sa istoka, i namignija onima sa zapada. Dunque, te godine je Alan zaplaka kad su ga plesnili po guzici, i vjerovatno ni plac nije bija oni klasicni, kmeeeeee, kmeeeeee, nego neki zvuk koji je vise slicija sinisajzeru iz tog, tehnoloski, kamenog doba. Od najranije mladosti se interesira za muziku, tako da vec u skoli svira u razlicitim sastavima. Prvi posal dobiva na dupliranju traka u kompaniji EMI. U tom poslu se susrece sa relikvijom rock muzike, master trakom “Sgt. Papera” od Beatlesa. Taj neocekivani susret ga gura prema zanimanju kojeg ce ga opsjedati cili zivot. I sam je jednom izjavija da ”jednostavno nije moga dokuciti tajnu koju su nosili Beatlesi svojim talentom, te ga je to gonilo da prokljuvi baren ono sta se dogadjalo iza pulta” Timing mu je bija idealan. Nasa se u pravo vrime na pravo misto. Prevedeno, Beatlesi ga i pored neiskustva, uzimaju za producenta albuma “Let It Be”, a odigra je znacajnu ulogu u organizaciji cuvenog konerta Beatlesa kojeg su odrzali na krovu diskografske kuce Apple. Prvobitni jamovi na albumu su se protegli i na iduci “Abbey Road”, koji je doduse izdan prije prethodnog, ali to i nije bitno u nasoj prici. Ova saradnja mu donosi prve poene u muzickom estblismentu, te se situira kao kucni producent Applea. To rezultira produzetkom saradnje sa Paul McCartnyjem i njegovim bandom Wings, kojeg je osnova nakon raspada Beatlesa. Prisjecajuci setoga vrimena, sam Alan priznaje da jednostvno nije moga pozelit bolje startne pozicije za nastavak karijere. A ono najvece je tek dolazilo. U medjuvremenu pomaze George Harisonu u produciranju njegovog najboljeg solo albuma “All Things Must Pass” Nakon iskustva sa Beatlesima i njihovih solo ostvarnjima, Alan producira nebrojene hitove toga doba. Jedan od najvecih hit bandova kraja sezesetih i pocetka sedmadesetih The Hollies, su bili u stvari djelo njegovih ruku, jer ih je izbacija na trziste sa najvecim hitovima tog doba “He Ain't Heavy He's My Brother” i nadasve vjecnim i dan danas rado slusanim “Air That I Breathe”. Iako daleko od koncepta ove emisije, poslusat cemo “Air That I Breathe”, da bi bolje svatili nastavak. I kad se cinilo da nakon The Holliesa jednosavno nema vise di ici prema gori, dosa je “Dark Side of Moon”, ultimativno djelo, kako u kompoziciskom, tako jos vise u producentskom smislu. Alan Parsons udara najveci i najdublji pecat u svom zivotu, udahnuvsi zivot jednom od najvecih projekata u modernoj muzici. Bez obzira na mnogobrojne nominacije za Grammija, koje kadikad nista ne znace, Alan Parson je na ovom albumu postavija standarde koje je malo ko nakon toga dosega. “Dark Side of Moon” Alan Parsonsu donosi slavu isto kao i Pink Floydu i time mu otvara vrata u jos jedan svjet u kojem se zelija okusat, u snimanju svog materijala. I dakako, moramo spomenuti jos jednu cinjenicu kad govorimo o tom razdoblju Alanovog zivota. Naime, Pink Floyd su se spremali za ulazak u studio u potrazi za nasljednikom “Dark Side of Moona”. I pozvali su Alan Parsonsa da in se pridruzi ka producent. Samo je jedan covik moga napravit ono sta je on napravija! Odbija poziv uz obrazlozenje da se zeli posvetiti samostalnom radu. Mozda zvuci nevjerovatno, ali eto, istina je. No prije nego se odlucija za prvi samostalni korak, top liste je napunija pregrstom singlica drugih izvodjaca, koji su imali jedno zajednicko – produceta Alan Parsonsa. Sa Cockeny Rebel dva puta zaredom dolazi na prvo misto Britanske Top Liste, a niz se nastavlja sa “High Fly and Music” od John Milesa, da bi svoju aktivnu producentsku karijeru zaokruzija sa tri albuma Al Stewarta, koji odreda probijaju gornje slojeve top lista. Poslusat cemo za primjer veliki hit Al Setwarta “Year of The Cat”, u kojem nije tesko prepoznati producentski rukopis Alana Parsonsa.  Dakle, ono logicno se samo nametnulo i doslo na svitlo dana pocetkom 1976 godine. Alan Parsons utemeljuje Alan Parsons Project. Ideja pod kojom je osmisljen band je bila veoma neobicna i dakako orginalna. Naime, Alan Parsons Project nije bija zamisljen kao band sa stalnim clanovima. Bija je zamisljen kao okupljaliste umjetnika, posebno clanova sastava sa kojima je Alan saradjivao, a u cilju interpretiranja, snimanja, kreiranja perfomanca, koje su zamislili Alan Parson i pajdas u projektu, Eric Woolfson. Alan Parsons Project debitira te 1976 godine sa “Tales of Mystery and Imagination”, kolekcijom muzickih slika inspiriranih radom Edgar Allen Poa. Cinjenica je da ga je samo njegova avangardnost sprecavala da bude hit na top listama. No i pored toga, prodaje se u zlatnoj tirazi, ponajvise zahvaljujuci, skoro kultnom status samog Alana. Na albumu gostuju, ako se tako moze uopce reci, Arthur Brown iz The Crazy World of Arthur Brown, na vokalu i cudo od diteta, Francis Monkman, iz Courved Aira. Ono sta je manje poznato, naraciju je preuzeo Orson Wales. Album se penje na 38. misto Billboarda, a tema "(The System Of) Doctor Tarr And Professor Fether", dolazi na 37. misto top liste singlica. Projekt je svoju raskos pokazao u sljedecoj temi koju cemo poslusat. Doduse, ne radi se o nekoj grandioznoj produkciji ni kicenim aranzmanima, vec jednostavno o raskosi osjecaja utkanih u samu kompoziciju. Poslusat cemo “The Tell-Tale Heart” Sljedeci projekt, “I Robot” cementira Alanov status u progresivnim vodama. Uzimajuci kao podlogu pricu Isaca Asimova, “I, Robot”, transformira je u muzicku slikovnicu. Koliko je Alan bija zagrijan za ovu pricu govori i podatak da je toliko zainteresirao samog pisca, da mu je ovaj poklonija pravo da je upotrebi. Doduse, javija se jedan mali legalni problem. Naime, prava za pricu I, Robot su vec bila prodana, ali se ekipa dosjetila i nazvala album “I Robot”, bez zareza, izbjegnuvsi tako sudske zavrzlame. Ponovo je cila ekipa eminentnih muzicara sudjelovala u nastajanju albuma. Na ovo misto i nema bas smisla nabrajati sudionike, jer bi se cila emisja u stvari svela na nabrajanje. Album inace pokazuje jak uticaj soula, funka i diska, koji je u to vrime bija dominantan trend. Zadnja tema sa ovog albuma koju cemo poslusati "I Wouldn't Want to Be Like You", pomalo odskace od ovog uticaja i vise se priblizava onome di je Alan najjaci, stilu “Dark Side of Moona”. Dakako, tema se bjesomucno vrtila po svim mogucim AOR radijima. I polako se priblizavamo centralnom djelu veceri. 1978 godine Alan Parsons Project izdaje “Pyramid”. “Pyramid” je koncept album usredotocen na postojanje i samu bit piramida u Gizi. Podsjetimo se da je to bilo vrime opceg odusevljena sa piramidama i Tutankamonom. Isto tako, nesluzbeno, ovaj se album uzima kao rodocelnik New Wavea. Album je 1978 godine nominiran za Grammy Award za najbolje producirani album. Eto, to je bilo o Alan Parsonsu do trenutka dok je album “Pyramid” izasa na scenu. Poslusat cemo album u cjelosti, a vi prosudite koliko je jos uvik aktuelan.  U nastavku, po obicaju, dajemo ostatak karijere, odnosno dio koji je nama zanimliv, s obzirom na koncept emisije. 1979 godine Alan Parsons sa pajdasima izdaje sljedeci album pod naslovom “Eve”. Ovaj put tematika se uzima iz zensko muskih odnosa, odnosno, izmedju samih zena, te odnosa muskaraca prema njima. Po prvi puta Alan uzima zenske glavne vokale. Pored svih manjkavosti i slabosti ovog albuma, na njemu se nasala tema “Lucifer”, koja se bjesomucno vrtila po radio stanicama, te tako dosla na 30. misto Americke Top liste. Sljedeci projekt Alana i ekipe nasa je svoj izvor u Monacu. U meki kocke, Alan pronalazi inspiraciju, a u Parizu, 1980 godine, snima album “The Turn of a Friendly Card”. Sa ovim albumom Alan postize neocekivani uspjeh sa dvija singlice, “Time” i “Games People Play”. 1982 se vraca u Englesku i snima komercjalno najuspjesniji album. “Eye in the Sky” nosi istoimena singlica koja dolazi na trece misto top liste singlica. Isto tako i sljedeci albumi polucuju komercjalni uspjeh, iako je njihov znacaj nikakav u odnosu na prijasnja izdanja Alana Parsonsa. 1984 godine izdaje “Ammonia Avenue”, te “Vulture Culture”, 1985 godine Ka po nekom spagu, 1986 godine izdaje “Stereotomy” te “Gaudi”, 1987 godine. Imao je i kratki izlet na daskama koje zivot znace. 1990 godine sa predstavom “Freudiana”, nastupa cilu godinu u povjesnom Theater An Der Wien u Becu u Austriji. Saradnja izmedju Alana I Erica se prekida i svako odlazi svojin puten. Eric se posvecuje pisanju muzike za kazalista, dok Alan pokusava nastaviti sa stvaralastvom, ali prvenstveno fokusirajuci se na nastupe. Pokusavajuci u ovome dobu totalnog konzumerizma ostvariti konceptualno djelo bazirano na symfo rocku, je ogromna hrabrost, koja granici sa ludoscu. I upravo to Alan pokusava sa svojin dugogodsnjim pajdasima, prvenstveno sa gitaristom Ian Bairnsonom, bubnjarem Stuart Elliottom i aranzerom za simfoniski orkestar, Andrew Powellom. Iz naziva projekta ispusta "Project", te se cijelo djelo identificira kao “Alan Parsons - Try Anything Once” Saradnja se nastavlja na projektima “On Air”, 1996 godine i “The Time Machine”, 1999 godine. O ovim projektima osobno neznan puno osim podatka da postoje, zato o njima bas i ne mogu. Za cilo to vrime, "Alan Parsons Live Project" je na turneji i nastupa pred rasprodanim dvoranama. Nastupa isto tako u zivo sa Ringo Starrom, grupom Yes, grupom Kansas, Alice Cooperom, John Entwistleom i Ann Wilson. Jedna od njegovih najpoznatijih tema iz ovog razdoblja je tema “Sirius”, koja je uzeta za himnu Chicago Bullsa, i konstantno se izvodi na utakmnicama NBA lige. Istotako, Puff Daddy, uzima “Sirius” kao okosnicu za svoj multi-platinasti album “The Saga Continues” U danasnje vrime, Alanova muzika poprima drugaciji pravac. Njegov zadnji album “A Valid Path” sadrzi modernu elektronsku muziku mjesanih stilova. Na albumu se pojavljuje i David Gilmore, sta dovoljno govori o ugledu kojeg uziva Alan Parsons. I kako sam kaze, vrimena i industrija se minjaju, te nastoji doci do razlicitog i novog auditorija, bez da izgubi svoj identitet. Poprilicno tezak zadatak. Zar triba spominjati da je Alan mag 5.1 Surround Sound snimanja i da manje vise svi veliki projekti ne prolaze bez njega. Isto tako, drzi predavanja na konferencijama posvecenim snimanjima i produciranju, te je stalni predavac na Schools of Recording. Danasnje turneje Alana Parsonsa obuhvacaju sve kontinente, a nastupa sa simfoniskim orkestrom pracen lasersim prezentacijama. I na kraj, par rici o samom Alanu danas. Alan zivi u Santa Barbari, u Kaliforniji, sa zenom i dvi cerke, tri macke, cetiri Guinea prajca, zecon, velikin labradorom, i Danteom, Clydesdale pasminon konja sa sirokin nogavicama. ------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------ Emisija je posvecena svima koji za Alana Parsonsa nisu do sada culi, a svidit ce in se. Eto ! ---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Evo muzickog sadrzaja koji nosi emisiju - album "Pyramid": The Alan Parsons Project- Voyager The Alan Parsons Project- What Goes Up The Alan Parsons Project - The Eagle will rise again The Alan Parsons Project- One More River The Alan Parsons Project - Can't Take It With You The Alan Parsons Project- In The Lap Of The Gods The Alan Parsons Project- Pyramania The Alan Parsons Project- Hyper Gamma Spaces The Alan Parsons Project- Shadow Of A Lonely Man --------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: Music LP-Underground - Live Streaming feta |
utorak, 24.04.2012.
Blondie - “Greatest Hits" oliti Music LP-Undergorund / GRTg 01 05 u 19:10 uri
|
U utorak se vracamo u Ameriku, tocnije u New York, u vrime kad scenom vladaju Ramones, Television i Blondie. Za ovaj put, odabra san Blondie, jer su svojim hitovima i nastupima ostavili neizbrisiv trag u muzici danasnjice. Koliko vas nezna za ove pisme koje su doli poredane u najavi emisije? Provjerite pa cete vidit! ------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------ U muzickom djelu emisije poslusat cemo kompilaciski album “Greatest Hits”, u za ovu emisiju pripremljenom, prosirenom izdanju. U vrtlogu muzike koja se radjala pocekom sedamdesetih, nasao se i Chris Stein, te je njegovo pridruzivanje grupi The Stilettos, 1973 godine, bija sve, samo ne neocekivani potez. U tom bandu je pivala Deborah Harry, bivsa Playboyeva zecica. Ubrzo nakon pristupanja bandu, Stein i Deborah se vezu na emocjonalnom planu. Napustaju grupu nakon nekog vrimena, te sa bubnjarem Billy O'Connorom i basistom Fred Smith, oformljavaju novi band. Nakon mnogobrojnih pretumbacija, i personalnih promjena na scenu izlazi postava u sastavu: Chris Stain, na gitari, Deborah Harry, vocal, Clem Burke na bubnjevima, na klaviajturama Jimmy Destri i naposljetku na basu, Gary Valentine. Nazivaju se Angel and the Snakes, ali na kraju 1975 godine ime minjaju u Blondie. Samo ime je doslo iz dobacivanja kamiondjija, koji bi dobacivali “Blonie” kad bi Deborah prolazila kraj njih. Na samim pocecima karijere, Blondie postaje stalni izvodjac u Max's Kansas City klubu i pogotovo u kultnom CBGBu. U dvanastom misecu 1976 godine izlazi in prvi album, nazvan po imenu grupe. Album se penje na engleske i australske top liste (75. i 14. misto)  Nezadovoljni tretmanom izdavacke kuce, potpisuju za Chrysalis Records, koja reizdaje prvi album, sredinom 1977 godine. Ovaj put, album biva dobro primljen, kako od publike, tako, zacudo, i od kritike. Muzicki magazine Rolling Stone izdaje iznimno povoljnu kritiku ploce i hvali band kao sljedcu “veliku stvar”. Prvi veci komercjalni uspjeh je dosao slucajno. I to u Australiji. Naime, TV kuca Countdown, greskom pusta njihov video "In the Flesh", koji je u stvari bija b-strana aktualnog single "X-Offender". I Ka posljedica te greske, singlica i album su se nasli na Australskim Top listama. Dakako, grupa odmah odlazi na uspjesnu turneju po Australiji. U drugi misec 1978 godine, Blondie izdaju svoj drugi album, “Plastic Letters”. U toku snimanja, Gary Valentine napusta band, te Blondie zavrsava snimanje albuma ka kvartet. “Plastic Letters” se intezivno promovira u Europi i Aziji, te stoga nije ni cudno da se sam album penje na 10. misto Engleske Top Liste i na 78. misto Billboardove Top Liste albuma. Prvi single skinut sa albuma "Denis", je u stvari obrada hita Randy and the Rainbowsa iz 1963 godine. Single se penje na drugo misto Engleske Top liste singlica, a njen nasljednik "(I'm Always Touched by Your) Presence, Dear", dolazi na Top 10 u Engleskoj. Uspjeh na listama dakako nosi i uspjesnu turneju. Blondie je bija prvi americki New Wave band koji se probija u mainstream u Engleskoj. Sve to vrime band prolazi kroz personalne promjene. Dakako, osnivaci ostaju. Po zavrsetku personalnih pretumbacija, band se pojavljuje kao sextet, po prvi puta. Svoj treci album “Parallel Lines”, Blondie izdaje u deveton misecu 1978 godine. Produciran od Mike Chapmana, postaje najuspjesnije izdanje grupe, penje se na prvo misto Engleske Top Liste, 6. Americke i na drugo Australske top liste. Prodaje se u nakladi od 20 miljona kopija. Sa albuma su skinute dvi singlice. Put prema vrhovima lista je prokrcila “Picture This”. Za njom je sljedila jos uspjesnija “Hanging On The Telephone” Interesantna cinjenica vezana za ovaj album lezi u jednoj drugoj singlici, skinutoj naknadno. Naime "Heart of Glass", je bila potpuno zapostavljena tema na albumu i tek je naknadno izvucena, te izdana u Americi. I postaje prvi veliki Amercki hit grupe. Dakako, kad se pogleda kad je izdana, jasno je odakle uticaj Disca u njoj, ali i pored njega, tema nije izgubila onaj karakteristicni Blondie ugodjaj. Dakako, na drugu stranu, Blondie su bili optuzeni za izdaju, jer su se neprstalno udaljavali od undergrounda, da bi ga sa trecim albumom potpuno ostavili iza sebe. Ne virujen da ih je ovo bas nesto puno pogodio, jer bas “Heart of Glass” donosi Blondie toliko zeljeni uspjeh na globalnoj razini, a same clanove grupe etablira ka “celebrities”. Sljedeci single u Amrici koji je grupa izdala, bija je daleko agresviniji i vise rock orjentiran. "One Way or Another", postaje drugi uzastopni hit grupe u Americi i penje se na 24. Misto Billboardove top Liste. Istovremeno, single izdan za Englesko trziste, "Sunday Girl", postaje vladar top lista, ostajuci sedmicama na prva mista. Sve skupa dovodi album “Parallel Lines” na 140. Misto najboljih 500 albuma svih vremena, po izboru muzickog magazine Rolling Stone. Cetvrti album, “Eat to the Beat”, Blondie izdaju u deseti misec 1979 godine. Iako proglasavan dostojinim nasljednikom prethodnika, ne biljezi njegov uspjeh, potovo u Americi. Doduse u Engleskoj se penje na prvo misto , no na Billboardu dolazi samo do 17. mista. Singlice prolaze nesto bolje. Singlica "Atomic" dolazi na prvo misto u Engleskoj, ali se penje samo do 39. mista u Americi. Slicni uspjeh postizu i slejdece singlice skinute sa albuma. Doduse, za singlicu "Dreaming", moglo bi se reci da je nezasluzeno pala u sjenu, ali trziste je reklo svoje. Ni nasljednica nije bila bolje srice. "Union City Blue", polucuje osrednji uspjeh. Naposljetku, ni posljednja singlica sa albuma se nije bas proslavila. Izdana samo za americko trziste ”The Hardest Part “, se jedva uspinje na top listu i to na 84. misto Billboarda. Deborah Harry zapocima saradnju sa Georgio Moroderom, sivom eminencijom Disco Muzike i idejnim tvorcem projekta zvan, Donna Summer. Sa njime izdaje "Call Me", koja biva nominirana za Grammy. Interesantno je da se ova tema nije nasla na niti jednom studiskom albumu grupe, osim sta je bila uvrstena u soundtrack filma “American Gigolo”. Svjedeno, odmah nakon izdavanja, singlica se penje na prva mista i sedmicama stoji na prvo misto Billboarda, Engleske Top Liste Singlova, Kanade i u stvari, postaje veliki globalni hit. U jedanaesti misec 1980 godine, Blondie izdaje peti studiski album “Autoamerican”. Album se odma penje po top listama, a sa njega bivaju skinute dvi singlice, koje obje isto tako, osvajaju sve moguce vrhove svih mogucih top lista svih mogucih zemalja. Prva biva izdana singlica "The Tide Is High", inspirirana ritmovima zadimljenog otoka. Sljedi je jos uspjesnija, rapom obojena, “Rapture”. Inace , tema je obrada hita rap banda The Paragons. “Rapture” biva prva tema sa elementima rapa, koja se penje na prvo misto Billboardove top liste.  Album “Autoamerican” oznacava odmak od prijasnjih vinilnih izdanja, donoseci manje New Wavea i rocka, u zamjenu za stilske eksperimente bazirane na akusticnom jazzu i Broadway izrazu. “Autoamerican” nije bija primljen sa strane kritike sa nekin odusevljenjem. Ostavljajuci iza sebe uspjesne godine, Blondie uzimaju predah 1981 godine. Te godine, Deborah Harry i Jimmy Destri izdaju solo albume, Stein intezivno suradjuje na njima. Band se vraca na pozornicu 1981 godine, te sljedece izdaju novi album “The Hunter”. Iako po automatizmu dospjeva na top lsite, u globali je bija veoma mlako primljen. Cak i singlice, "Island of Lost Souls" i "War Child", postizu skromne uspjehe. Na albumu se nasla tema "For Your Eyes Only", koja je napisana za premjeru istoimeng filma o James Bondu, ali biva odbivena od producenta filma. I dakako, kao normalna posljedica neuspjeha, tenzije unutar banda se povecavaju. Steinova diagnoza teske bolesti samo je pridonila raspadu grupe. Napokon, sve je to rezultiralo otkazivanjem turneje koja je trebala pokriti dobar dio 1982 godine. Sluzbeno, jedananesti misec 1982 godine se uzima kao datum konacnog prestanka rada grupe. Stein i Harry, koji su jos uvik bili zajedno, nestaju sa javne scene. Harry je pokusavala obnoviti solo karijeru tokom osamdesetih, ali obe singlice koje je izdala "Rush Rush" i "Feel The Spin", nisu polucile neki ozbiljniji uspjeh. Financijski su bili potpuno unisteni, kako zbog droga tako i radi nacina zivota kojeg su vodili. Par se nasa u situaciji, da su morali rasprodati iole sve vridnog sta su imali. Bilo je cak i glasina da se Harry odala prostituciji, no te su glasine, nadan se, bile samo glasine. Harry odlucuje napustiti Steina i krenuti sama dalje. No putevi im se ponovo ukrstavaju kad Harry ponovo pokrece svoju solo karijeru. Intezivno sudjeluje na njenom albumu “Rockbird”, koji izlazi 1986 godine. Albumo postize skroman uspjeh, dok singlica skinuta sa njega nekako dospjeva do Top 10 singlica. Za to vrime, Burke postaje veoma trazeni session bubnjar. Izmedju pustih imena koji su ga unajmili, radi za Eurythmics i Destri. Tokom osamdesetih i devedesetih, Blondi ponovo dolazi u zariste interesa, prvenstveno radi novih grupa, ala, Garbage i No Doubt, koji javno izjavljuju da in je Blondie glavni uzor. Dakako, diskografska kuca odma krece u ubiranje skuda na tom iznenadnom zanimanju za grupu, izdajuci kompilacije i kolekcije sa najuspjesnijim temama grupe. Harry i dalje pokusava sa svojom solo karijerom, ali sve se to krece u nekim uskim i skoro, za siri auditorij, neprimjetnim granicama. Okusava se i na filmu. Cak dobiva zapazene uloge u par viskobudgetskih filmova, iako je, kako mi se cini, njen interes, prvenstveno bija vezan za art film, ondnosno, visoku, ”b” produkciju. 1996 godine, Stein i Harry zapocimaju sa procesom ujedninjenja orginalnih clanova grupe. Kontaktiraju Burkea, Destrija, i Valentinea. 1997 godine, peteroclana orginalna postava izlazi na pozornicu. Odrzavaju tri nastupa na otovorenim festivalima. Prvi stvarni koncert nakon ujedinjenja dogodija se u maju 1997 godine, za kojim je sljedila turneja. Ona se protegla od kraja 1998 i na cilu 1999 godinu. Ka normalna posljedica, novi album izlazi u drugi misec 1999 godine. “No exit” zacudo, sadrzi ono po cemu je grupa postala poznata, odlicne teme, potencjalne hitove, dobru produkciju i nezaobilanu energiju. Pored ocekivanja, manje vise svi su stali iznenadjeni ponudjenim. To je dakako, urodilo i penjanjem po top listamma. Album zavrsava na trece misto Engleske Liste i 18. Billboarda, sta je za jednu grupu, ciji je kreativni vrhunac bija daleko daleko u proslosti, rezultat iznad svih ocekivanja. Sa albuma je skinut single “Maria", koji zauzima prva mista i postaje sesti single grupe sa tom pozicijom u Engleskoj. Ova cinjenca ih smjesta kao jedine Amerikance, uz Michael Jacksona, koji su imali broj jedan singlice u sedandesetima, osamdesetima i devedesetima. Nasljednik nije bija tako dobar, a ni popularan. 2003 godine grupa izdaje novi album, “The Curse of Blondie”, koji postaje najlosije pozicionirani album grupe. Tek se singlica "Good Boys", nekako uspila docepati 12. mista engleske top liste. U 2004 godini, grupu napusta Destri, kako bi krenja u rehabilitacioni centar za odvikavanje od droge. Pored uspjesne rehabilitacije, nikad se vise nije vratija ugrupu, ili mozda bas radi toga. I pored najava, sljedeci album “Panic of Girls” nikako da izadje. Bilo je planirano da ga prvi izda Australski Sony, ali ovi nakon nekog vrimena odustaju od izdavanja. Grupa se nasla na brisanom prostoru, te odlucuju da se album izda na maloj etiketi, lokalnog znacaja. Odredjuje se datum izlaska, polovina 2011 godine. Izlazi u limitiranom izdanju, kao "fan pack", u stvari kao kolektor item. Singlica "Mother", se postavlja na net i daje se besplatno za skidanje. I tu negdi zavrsava nasa prica o grupi Blondie. I na kraju, sta reci o njima. Najprije da ispravimo povjesnu zabludu. Pored imena Blondie, koje je upucivalo na Deborah Harry, grupu su sacinjavali kreativni clanovi koji su ravnopravno pridonjeli uspjehu grupe. Cak stavise, vecina materijala je napisana zajednickom naporima svih clanova. Harry mozemo odati priznanje, pored izgleda, da je manje vise svu liriku ona napisala, sta ajmo priznat nije bas malo. Isto tako, Harry se u razlicitim fazama postojanja grupe pojavljivala uz Steina, kao glavna lokomotiva i kreativna snaga. Do svog prvog raspada, 1982 godine, grupa je izdala sest studiskih albuma, od kojih je svaki na svoj nacin predstavljao napredak u odnosu na prijasnji. Isto tako, pored osebujnog glasa Harryjeve, grupa se okusala i to veoma uspjesno u razlicim zanrovima popularne muzike. Zapocevsi kao punk grupa, razvijaju se u pravcu New Wavea, usvajaju disco i naposljetku rap. Svaki od broj jedan hit singlova u Americi demonstrira ovu tvrdnju, jer “Heart of Glass" je izrazito disko orjentiran, "Call Me", New Wave/Europop, "The Tide Is High", pari da je dosa sa Jamaike, a "Rapture"ne moze pobic od rap pecata. I ka zadnje, malo statistike. Blondie je proda vise od 40 miljuna ploca diljen svita. Upisani su u Rock and Roll Hall of Fame, u treci misec 2006 godine. Eto! ------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------ Emisija je posvecena svim zaljubljenima, koji ne slave nametnuti potrosacki praznik, koji je ionako, by the way, greskom prozvan po sveton Valentinu. ---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Evo i nagovjestaja onoga sta ide u emisji: Blondie - Dreaming Blondie - Call Me Blondie - One Way or Another Blondie - Heart of Glass Blondie - The Tide is High Blondie - Hanging on the Telephone Blondie - Rapture Blondie - In The Flesh Blondie - Denis Blondie - Sunday Girl Blondie - Maria --------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: Music LP-Underground - Live Streaming feta |
utorak, 17.04.2012.
Japan - “Tin Drum" oliti Music LP-Undergorund / GRTg 24 04 u 19:10 uri
|
U sljedeci utorak ponovo nesto sasvim drugovacije. Predstavljan grupu Japan i njihov posljednji studijski album “Tin Drum”. Mimo svega sta je grupa stvorila prije ovog albuma, u muzickom djelu necemo, ka po obicaju pretresti kreativni put preko pojedinih tema. Razlog lezi u jedinstvenom polozaju albuma “Tin Drum” kao i njegove koncepcije. Sam album je potpuno odvojena cjelina od ostatka stvaralastva grupe, i time tesko da moze predstavljati neki kontinuitet u njenom stvaralstvu. Ovim ni najmanje ne zelin umanjiti znacaj ostvarenja banda prije izdanja ovog albuma, niti proglasiti muziku koju su stvarali do tada, manje vridnom. “Tin Drum” je jednostavno poseban album. Toliko poseban, da ne podnosi nikakve muzicke uvode ni odjave. “Tin Drum” je album koji je kao katana zasjeca meko tkivo istocnjacke kulture, brutalno prevrcuci njenu utrobu, donosi na svjetlo dana stoljeca evolucije zvuka tih dalekih krajeva. Fuzirajuci je u rock, donosi do tada nedozivljenu senzaciju dalekog istoka, pretocenu u savrsenu “trendy” produkciju novoga doba. Cudesno, ocaravajuce, prepuno detalja, zarazno i nadasve puno duha.  Radi informacije, moramo reci i to, da je album po svom izlasku a i kasnije, ispljucan, kako od strane velikog djela kritike, tako i od poprilicnog djela publike. Naslanjajuci svoj kriticki temelj na prijasnjim ostvarenjima grupe, smjestajuci ga u uski New Wave okvir, i pogotovo, ne svacajuci samu njegovu bit, unaprijed su mu udrili pecat katastrofalnog, posljednjeg albuma grupe na izdisaju. Stoga, i ponovo radi informacije, pomalo je cudna prica o komercjalnom uspjehu ovog albuma. Jer za divno cudo, mimo svega, album se penje na Top 10 u Engleskoj, a singlica "Ghosts" na 5. misto Engleske Top Liste singlica. Impresivno za album koji je proglasen za obicno smece. Sta se mene tice, Japan mi do izlaska “Tin Druma” nije bija omiljena grupa. Cak stavise, gledao sam ih kao prirepak novom trendu u muzici. A pomodnost po svaku cjenu, san mrzija. I onda san nabavija “Tin Drum”, prekrasnu zvucnu slikovnicu dalekog istoka, prepunu mirisa dalekih krajeva i potpunog svacanja korjena, te nama, daleke i strane kulture. Plocu san slusa bez stanke, danima, misecima, pa i godinama. Svaka nota mi je govorila i danas govori svoju pricu, vraca me tisuce godina u povjest ispisanu na papirusu. Povremeno san se ponovo vraca negativnim recenzijama. I pita se, ko je ovde lud? Kriticari, koji su sa ponosom izjavljivali da su imali problema odslusat album do kraja, i tako ga smjestili u kategoriju smeca ili ja, koji je u albumu vidija veliko ostvarenje epohe? Sta se mene tice, godine su pokazale ko je bija u pravu, a na vama je da to prosudite za sebe. I kad govorimo o epohi New Wavea, nazalost, ona nije bas donila puno novoga i dobroga. Na srecu, pored gomile smeca, na povrsini su isplivali pojedinci i grupe koji su se nasli u tom izricaju. Jer bez, Japana i albuma “Tin Drum”, Johna Foxa i albuma “The Garden”, Heaven 17 i albuma “Penthouse and Payment”, te Orchestral Maneuvers in the Dark i njihovog elektronskog remek djela “Architecture and Morality”, tesko da bi se moglo uprit prston u iole ozbiljnije izdanje pokreta. Naravno, Pere Ubu i Cabaret Voltaire ovaj put ostavljamo sa strane. Oni su posebna prica.  I na kraju ovog uvoda, kazemo par rici o samom bandu. Japan je bija Engleski band oformljen 1974 godine u Londonu. Zapoceli su ka gupa prijatelja, okupljenih oko zajednickog interesa u muzici. Braca David Sylvian, na gitari i vokalu, Steve Jansen na bubnjevima, te klavijaturista Richard Barbieri i basista Mick Karn. Cila je ekipa isla u istu skolu. Gitarista Rob Dean se pridruzija bandu naknadno, ali prije nego su izasli na siru sccenu. Te iste 1974 godine, uzimaju ime Japan i po obicaju tog vrimena, potpisuju ugovor za snimanje sa Njemackom diskografskom kucom Hansa. Dakako, po samom stilu su se uklopili u prevladavajuci trend tog doba, postali su derivat David Bowiea, T.Rexa, i The New York Dollsa. Prvi album izlazi in 1978 godine. “Adolescent Sex” prethodi “Obscure Alternatives”. Oba albuma prolaze iznimno dobro u Japanu, di ubrzo postaju kult grupa. Interesantno je da su bili iznimno popularni u Holandiji, di in cak singlica "Adolescent Sex", dolazi na Top 30. Priko Velike Bare, Kanada ih je lipo prihvatila, dok su ih Amerikanci ignorirali. Treci album, “Quiet Life”, donosi zaokret u stilu, bacajuci do tada prevladavajuce gitare u drugi plan. Razvijaju pristup kroz elekronsku muziku. Po prvi puta Sylvianov bariton dolazi u prvi plan, dok Karn pronalazi novi zvuk basa. Udaraljke se fokusiraju na atmosferu, stvarajuci zvucnu podlogu za gitaru. “Quiet Life” je bija zadnji album snimljen za Hansa diskografsku kucu. Posljednja dva albuma, “Gentlemen Take Polaroids”, izdanim 1980 godine i “Tin Drum” koji je svitlo dana ugleda 1981 godine, izdaju pod Virginom. Novim soundom grupa osvaja nove prostore i time novu publiku, a sam album “Tin Drum” je kod djela kritike i publike, koja je razumila o cemu se radi, dozivljen kao ultimativno ostvarenje epohe, te ga proglasavaju kao, “one of the most innovative albums of the 1980s!”. Nazalost, ti su se glasovi brzo utihnuli, prepustajuci mjesto misljenjima bivsih propalih muzicara, kojima nista nije bilo dovoljno dobro, dok se ne plati, da bi bilo drugacije. Produkcijski, album je savrsen. Produciran je od Steve Nyea i same grupe, bez iti jedne jedine mane. Ovde ne govorin o zanatu, ovde govorin o tome da je i produkcija umjetnost za sebe. Produkcija koja u spoju sa kreativnoscu same muzike, daje ono o cemu manje vise svi muzicari na ovom svjetu mastaju. Ali malo ko postize. Pored “Dark Side of Moon” ovo je vjerovatno produkcjski najkreativnije djelo u povjesti moderne umjetnosti. Mozda van se cini da malo pretjerujen, ali poslusajte bubnjeve u “Catonu”, poslusajte bas dionice na cilom albumu. Bas gitara nema veze sa bas gitarom u klasicnom smislu rijeci. Ona nosi atmosferu dalekog istoka. Poslusajte ostale udaraljke. I one su su bojom hiljadama kilometraa udaljene od naseg kontinenta. Poslusajte klavijature. Zvucna pozadina koju oslikavaju ima konture Kine, a Japan se vidi u magli. Ukratko, ovde ne zelin govoriti o produkciji kao cistoci izraza ili zanatu, vec o produkciji koja je umjetnost sama po sebi. Nakon odslusanog albuma, emisju cemo nastaviti sa kratkim informacijma vezanim za grupu. Nakon izlaska albuma “Tin Drum”, tenzije u bandu su toliko narasle da je razlaz bija jedino rijesenje. Doduse, kap koja je prelila casu je bio kad je picorak od Karna presalta postelju i skrasija se sa Sylvianom. Posljednji nastup Japan ima u jedanaesti misec 1982 godine, kad odrzava sest totalno rasprodanih koncerata u hramu muzike, Londonskom Hammersmith Odeonu. Tom prilikom snimaju i svoj jedini zivi album “Oil on Canvas”, koji se penje na 5. misto Engleske top liste, i koje li ironije, postaje najprodavaniji album grupe. Clanovi su krenili svaki svojin putem. Ono sta je nama interesantno, a u sklopu buducih emisija, je karijera Davida Sylviana. Oslobodivsi se okova koje je nametao band, David se posvecuje solo radu i suradnji sa mozda najkarizmaticnijom figurom u muzici uopce, Robertom Frippom. Ova saradnja ce donit novi vjetar u progresivnoj muzici i time obiljeziti Davida Sylviana kao jednog od najvecih protagonista progresivne scene uopce. O njemu i njegovim solo projektima, drugom prilikom. Orginalni clanovi grupe Japan su se ponovo okupili 1990 godine, ali ovaj put pod imenom Rain Tree Crow. Izdali su samo jedan istoimeni album, koji je bija lipo primljen sa strane i kritike i publike, ali to je bilo ujedno i zadnje od banda. Nakon izdavanja albuma, grupa se definitivno raspada. ------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------ Iako su Japan cesto smjestali u New Wave, odnosno, pokusali ih pokriti New Romantic pokretom, sa ove vremenske distance, jasno je da je Japan samo izvana imao obiljezja koja mu pridaju. Svojom progresivnoscu i pristupom, a pogotovo sa albumom “Tin Drum”, Japan je pokrenija lavinu u samom Japanu, generirajuci nebrojeni broj sastava i muzicara, koji su krecuci se po utabanoj stazi koju su prokrcili David Sylvian i ekipa, formirali scenu te najmnogoljudnije zemlje dalekog istoka. Uticaj koji je grupa izvrsila na globalno razumjevanje i popularizaciju dalekoistocne kulture, se ne moze nicim izmjerit. Jedino sta sa nase strane mozemo napravit, je odati im priznanje, skinit kapu i reci posteno, od srca: BRAVO MAJSTORI ! -------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Ne poznan puno ljudi koji su infisani u Kinu i Japan, u kulturu dalekog istoka, ali svjejedno, ova je emisija posvecena tim ljudima i njihovoj ljubavi prema svemu sta dolazi iz zemalja, di se novo sunce svaki dan radja. Budite s nama i sljedeci utorak. Vracamo se na mainstream, ali sa posebnom grupom. Predstavit cemo Blondie, njihov put “od trnja do zvjezda”, uz kompilacijski album “Greatest Hits” Eto ! ---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Evo i nagovjestaja onoga sta ide u emisji: Japan - Art of Parties Japan - Talking Drum Japan - Ghosts Japan - Canton Japan - Still Life In Mobile Homes Japan - Visions of China Japan - Sons of Pioneers Japan - Cantonese Boy --------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: Music LP-Underground - Live Streaming feta |
utorak, 10.04.2012.
J J Cale - “Platinium" oliti Music LP-Undergorund / GRTg 17 04 u 19:10 uri
|
U utorak cemo se druziti sa neobicnom osobom, osobom koja perzire celebrity status, sa osobom koja javno sebe deklarira kao osobu koja je prezaposlena da bi ista radila oiliti u orginalu, “I am too busy doing nothing” Da se ne stekne pogresan dojam, govorimo isto tako o osobi koja je ostavila neizbrisivi trag u povjesti muzike, kako na njeno stvaranje tako i na njen tok. Predstavljamo osebujnog i samozatajnog JJ Calea i njegovu karijeru. Muzicki dio cemo pokriti njegovim kompilacijskim albumom “Platinum” I da ne bude zabune, sam koncept emisije ce biti podredjen ovom autoru, kako zbog njegove nevjerovatne dosljednosti u nedosljednosti, u svemu osim u muzici, tako i zbog nevjerovatno malo podataka o njemu u medijima. Stoga, zaboravimo kronoligiju, zaboravimo neki red, emisija ide zbrkano, u slicicama, onako kako bi vjerovatno i sam autor oslika svoj zivot, da je ikome govirija ista o njemu.  J.J. Cale se rodija ka John Weldon Cale, daleke 1938 godine u Oklahoma Cityju. Vec po samoj godini rodjenja, vidljivo je da generacijski ne pripada ekipi muzicara koji su drmali scenom sedamdesetih godina. No, generacijska pripadnost ovog puta otpada, jer ono sta je JJ Cale donija u muzici, pripada svim generacijama. Prema nekim izvorima, njegovo orginalno ime je "Jean-Jacques Cale", no sam je Cale tu verziju odbacija. Kracenica JJ Cale je dosla iz cisto prakticnog razloga. Naime, vlasnik kluba u kojem je nastupa sredinom sezdesetih je dosa sa idejom JJ Cale, da bi se izbjegla konfuzija sa imenom John Cale, clanom Velvet Undergrounda. Kad vec govorimo o povjesnim cinjenicama, onda da kazemo i ovo. Slucajnost ili ne, izraz "laid back music" je usa u upotrebu otprilike kad je JJ Cale izda prvi album. Skoro svi u to vrime, sa casnim izuzecima, a medju njima je bija JJ Cale, pogresno su mislili da sinonim kategorizira laganu muziku. Pravilno objasnjenje tog pravca u stvari lezi u atmosferi kompozicije, bilo kojeg tempa. JJ Cale je dosa na scenu kad su njome domirale dvadesetominutne improvizacije. Albumi su sadrzavali suite ili kompozicije koje su same pokrivale cile strane albuma. U tom vrtlogu zahtjeva auditorija i ponude umjetnika, JJ Cale izlazi sa prostom logikom. U tri minute reci sve sta se ima reci. Poprilicno hrabar potez za ono vrime. Devil in Disguise Interesantna je i prica vezan uz JJ Calea i njegovom odnosu prema slavi. U stvari, radio je sve da ga ne okrzne niti dasak pojma sta se zove “celebrity”. I sam je priznao u par navrata, da je njegov ego velik, i da ga je tirao na puteve koji bi bili poplocani obozavanjem i slavili ga kao velikog, ali da mu se uspija otrgnuti i ostati ono sta je uvik bija, JJ Cale. Zivi dokaz njegovih tvrdnji je i cinjenica, da svaki put kad bi postigao nesto sta bi ga moglo proslaviti, trag bi mu se izgubija ili na jezeru kojeg je obozavao, ili u pustinji o kojoj je pjevao ili bi jednostvno nestao u kamp prikolici lutajuci Amerikom. Sve to potkrepljuje i cinjenica da je dao samo par interviewa u cilom zivotu. Jedan je kriticar usporedija ucestalost njegovih interviewa sa ucestaloscu prolaska Helijevog kometa kroz suncev sustav. A kad ih nekin cudom i daje, odgovara samo na pitanja tehnicke naravi i naravno na pitanja o gitari. Ostalo je njegov zivot i niciji vise. Tako da, nakon skoro 50 godina ispred svjetala pozornice, o JJ Caleu se ne zna gotovo nista, osim njegove sluzbene diskografije. Jednom je cak izjavija da bi zelija biti Howard Hughes rock 'n' rolla. Interesantno je bilo okruzenje u kojem je sazrijevao JJ Cale. U rodnoj Tulsi, koje skoro da i nema na karti, JJ Cale je odrasta uz David Gatesa, koji je kasnije oformija grupu Bread, koju smo by-the way, predstavili prije par sedmica, Carl Radlea i Jimmy Karsteina, koji su kasnije svirali sa Eric Claptonom i naposljetku sa Russell Bridgesom, poznatijem kao karizmaticni ludi pijanista, Leon Russell. Svi su oni manje vise svirali u bandovima koje je oformljavao JJ Cale. U jednom trenutku, cila se ekipa nasla u Los Angelesu, negdi 1964 godine. U toj selidbi i previranjima, JJ Cale se nasao u ulozi kucnog ton majstora u skromnom studiju kojeg je Leon Russell napravija u svojoj kuci. Tu je susreo Snuff Garretta, koji je u to vrime bija glavonja u Liberty Recordsu. Nedugo nakon dolaska u Los Angeles, Cale pocima svirke i pridruzuje se Delaney & Bonnie, duetu koji ce postati utociste Erica Cleptona. Sa njima ostaje kratko, jer zeli nastaviti sam. Bila je 1965, kad snima prvu verziju "After Midnight", koja ce postati njegov zastitni znak, naravno, uz “Cocaine”. I jedna malo poznata cinjenica. 1966 godine JJ Cale sa Rogerom Tillison osniva band Leathercoated Minds, i sa njima snima psihodelicni album “A Trip Down Sunset Strip” U medjuveremenu Garrett mu nudi posao tonca u Amigo Studiju. JJ Cale prihvaca ponudu, uglavnom radi tehnoloske opremljenosti studija i novih izazova vezanih za naprednu tehnologiju toga doba. Istovremeno nastupa ka zamjena Johnny Rivesa u Whiskey A-Go-Go klubu preko puta. Ovo napominjen, jer vlasnik kluba, iz pocetka nase price, sugerira izmjenu imena i daje ideju za dvostruko J. Cale prihvaca i od tog trenutka se odaziva na ime JJ Cale 1966 godine Garrett osniva Viva Records. Usput da napomenen, u Europi dan danas postoji kult JJ Caleovih izdanja pod tom etiketom. Dakako, “After Midnight” je izdan u tom razdobolju, I stoga je suvisno traziti razloge za tako nesto. Nakon nekog vrimena u Los Angelesu, Cale uvidja da mu tu karijera nece bas napredovat te se vraca u rodnu Tulsu. Te iste, 1967 godine, nastupa po lokalnim klubovima i snima paket demo snimaka. Radle te snimke salje Denny Cordellu, koji u to vrime, zajedno sa Leon Russellom osniva diskografsku kucu Shelter. Potpisuju ugovor o saradnji 1969 godine. 1971 godine JJ Cale izdaje debut album “Naturally”. Album nosi par singlica, od kojih prva "Crazy Mama," dolazi na Top 40, dok prearanzirana verzija "After Midnight", cuci u blizini topa 40. Iako cemo se kasnije vratiti na ovu temu, jedna interesantna cinjenica vezana za “After Midnight”. Orginalno je zamisljena kao instrumental za album “Take a Trip Down Sunset Strip”, ali je prepravljena i izdana ka “b” strana za Liberty krajem 1966 godine. Porijeklo teksta za instrumentalnu podlogu vuce korijene iz dobacivanja publike na jednom od koncerata. Naime, za vrime nastupa u Atlanti, neko iz publike je zavika, "Let it all hang out", sta je J J Caleu upalilo kliker i stvorilo idealnu tekstualnu podlogu za tekst ovog instrumentala.  1968 godine JJ Cale odlazi u Nashville. Naznan koliko je na ovim nasim prostorima danas poznat Nashville, ali samo cemo spomenit jednu cinjenicu, radi daljenjeg razumjevanja toka karijere JJ Calea. Nashville je centar svita za sve sta je vezano za Country muziku. Tu sve zapocima i sve zavrsava. Sve sta je u country muzici napravljeno, napravljeno je u Neshvillu ili iz njega. Slobodno mozemo reci da je cjelokupna povjest Countrija vezana za Nashville odnosno da je Nashville jednako Country Muzika Dakle, da nastavimo. JJ Cale dolazi u Neshville u posudjenom autu i sjeda u stolicu tonca u jednom od stotina studija. Odmah biva prepoznat po jedinstvenom stilu kojeg je njegovao kao tonac, ali koji se nazalost nije uklopija u zvucnu sliku meke countrija. Napusta Neshville i ponovo se vraca u rodni grad. Tu nastavlja nastupe po malim klubovima. Postoji nekoliko verzija price kako je Clapton dosa do “After Midnight”. Najvjerovatnija je ona u kojoj Caleov pajdas i clan banda, Carl Radle, svira u bandu Delaney & Bonnie. Delaney & Bonnie je bija band di se Clapton sklonija za vrime svoje heroinske krize, nakon raspada maticne supergrupe Cream. Po toj prici, Clapton je cuja traku koju je pustija Radle, a na njoj je bila “After Midnight”. Clapton je jednom izjavija da je tu pismu cuja zajedno sa Delaneyem i da je ovaj reka da bi neko triba napravit drugu verziju. Cak je sam Delaney napravija svoju verziju ali kad je cuja Claptonovu, odusta je od daljnjeg rada na njoj. JJ Cale nije bas marija puno za to sta je neko uzeja njegovu temu i obradija je, sve dok je jednom nije cuja u autu na radiju. Bilo je to iznenadjenje par excellence, jer do tada JJ Cale nikad nije cuja svoju pismu na radio. Dakako, “After Midnight” u Claptonovoj obradi dolazi na top liste, donoseci JJ Caleu slavu koju ovaj uporno odbija prihvatiti. After Midnight Dikografska povjest JJ Calea je defacto zapocela sa diskografskom kucom Shelter, i singlice "Magnolia" na “a” strani i "Crazy Mama," na “b” strani. Singlica izlazi sredinom 1971 godine, dakle, u vrime kad je JJ Cale vec debelo punija 33 godine, sta je u to vrime bila duboka, duboka starost. Sitimo se samo da glavni akteri tadasnje scene nisi imali niti dvadesetak godina. Singlica nije pokrenila nikakve valove odusevljenenja, niti koga posebno impresionirala, osim male lokalne radio stanice, di je DJ do besvjesti vrtija "b" stranu. To je ponukalo napokon kucu da reizda singlicu, ovaj put sa "Crazy Mama" na "a" strani. Na “b” strani su pak stavili "Don't Go to Strangers". Singlica se penje na 22. misto Billboarda. 1972 godine JJ Cale zapocima rad na svom drugom albumu. Sama cinjenica da je napravljen u Neshvilleu, determinitra njegovu orjentaciju. U to vrime JJ Cale je luta od studija do studija, i kako bi mu se koji glazbenik svidija, dovlacija bi ga u Quadraphonic studio, di je on snima, da bi sa njime snimija dionice. Album “Really” izlazi i donosi JJ Calea u nekom, za njega neobicnom izdanju. Uz izraziti country uticaj, Cale zadrzava atmosferu svog izricaja postizuci nevjerovatan efekt sa par instrumenata i nekoliko odsviranih nota. Ovaj album donekle predstavlja prekretnicu u opusu JJ Calea, jer u stvari po prvi put Cale gradi strukturu kompozicije oko glasa. Potpisom za Shelter Records JJ Cale dobiva ono sta mu je najvridnije. Dobiva odrisene ruke i obecanje da nikakav pritisak na njega nece vrsiti niko od strane diskografske kuce. Uz to, dobiva garanciju, da ce mu se albumi izdavati kako ih bude zavrsavao. Prema njegovom ritmu. U to vrime J J Cale usvaja svoju zivotnu filozfiju, po kojoj ce cili pravac dobiti ime. Naime, svojim sviranjem i komponiranjem, koje je uoblicio u jednom od rijetkih interviewa, kaze “Let's keep it simple, so people can understand it.” I tu je tajna, tu je pocetak i kraj svega sta je JJ Cale ostvarija. Nakon albuma “Really”, JJ Cale usvaja nesto laganijji tempo rada, uzivajuci u neradu i bivajuci “strahovito zaposlen ne radeci nista”. (njegove rici). To je znacilo i usporeno izdavanje albuma, tako da sljedeci izlazi nakon godine i vise dana. Treci album “Okie”, je bija daleko usporeniji od svog prethodnika. Naslovna tema je doslovno snimljena na trijemu Caleove kuce, dok je jos nekoliko skladbi snimljenu u samoj kuci. Na ovoj tocki karijere, J J Cale pronalazi svoj smjer u zivotu. Izdaje albume kako mu dolaze, bez presinga i ne udovoljavajuci nikakvih zahtjevima, osim svoje inspiracije i trenutnog interesa. Ocito da je poceja uzivati u statusu kult umjetnika, i nije mu bilo ni na kraj pameti da pokusa proboj u mainstream. "Cajun Moon" je bila prva singlica skinuta sa albuma “Okie”. Iduca tema sa istog albuma, "Anyway the Wind Blows", je cista skola i lekcija svima, koliko malo triba za napravit dobro pismu. Jedan akord, gitara od pedesetak dolara, i jednostavni blues rif. JJ Cale je platija bubnjara za ovu temu, ali je na kraju, na albumu osvanila ritam masina. Nakon sta je sa Ashworthom dosa u Neshville, te iste 1975 godine grade svoj kucni studio. Racunica je bila jednostavna. Za lovushu koju sa davali za sate studija, mogli su komodno kupit svoju opremu. To su i napravili. JJ Cale je kupija kucu u blizini Andrew Jacksonovog starog doma u Tennessiju. Dakako, osnovno mu je bilo da bude dovoljno daleko da ga ne uznemiravaju nepozeljni i nepozvani posjetioci. U to vrime J J Cale dozvljava jos jedno od nezeljenih priznanja. Lynyrd Skynyrd uzima njegovu temu "Call Me the Breeze" i obradjuju je na mega-platinastom albumu “Second Helping”. Pocima bivati veoma trazen, ali osim nekoliko sporednih projekata, koji su ukljucivali Neil Younga i Art Garfunkela, uglavnom je bija prezaposlen ne radeci nista. Kupuje kamp kucicu i za vrime Neshvillskih zima, koje je mrzija, odlazi na Floridu ili Kaliforniju. Prosle su dvi godine dok je iduci album “Troubadour”, ugleda svjetlo dana. "Hey Baby" je bila prva singlica skinuta sa albuma. Provodi sedmice na Hot 100 listama. Povjest se ponovo ponavlja. Na “b” strani singlice nasa se "Cocaine", koja ce postati mozda najpoznatija tema JJ Calea. Tema aranzmanski nije bila napisana da bi postala hit, te jednog lipog dana Ashworth dolazi do JJ Calea i pita ga: “Os zaradit stagod love?” Cale naravno odgovara potvrdno. Nato mu ovaj turne pod nos “Cocaine” i rece da ga mora preradit. Priko neke stvari, JJ Cale zapocima ispocetka raditi na pismi, ali mu negdi oko sredine dopizdilo i jednostavno reka da je dosta. Ashworth mu odgovara da mu on moze napravit jos bolje, nasta mu Cale odgovara: “No you can't! That's it!'". I tako je bilo. Ostalo je povjest. Sredinom 1976 godine, JJ Cale po prvi put sjeda u avion. Pokusavajuci svim silama obuzdati strah od letenja, dolazi u Europu da bi promovira “Troubadour”. Tu mu se za vrime koncerta pridruzuju Carl Radle i Eric Clapton. Potom ih Eric vodi u studio i pusta in svoju verziju “Cocaina” za koju JJ Cale nije ni zna da postoji. Dakako, Clapton je izdaje na albumu “Slowhand” i da ironija bude veca, nakon toliko vremena u zivotu, tema postaje svjetski hit. Bilo je to dakako razdoblje Claptonovoga zivota, nakon raspada Creama i trazenja zivotnog puta bez heroina. Nesumljivo, JJ Cale vrsi ogroman, a mozda i presudan uticaj na Erica. Sam Clapton je izjavija da je "Lay Down Sally", najbilze JJ Caleu, sta jedan englez moze postici. Interesantna je bila reakcija JJ Calea na sve ovo skupa. Gledajuci Erica kao obicnog covika od krvi I mesa, i po prirodi kakav je, samo je kratko komentira: "Eric Clapton was just picking up ideas," da bi kasnije samo nadopunija, "He picked up some of mine like I picked up some from the people before me”. I to je bilo sve od njega. Dakako, nije tajija da mu je laskalo da kalibar tipa Claptona, koristi njegove pisme za svoje covere. Uspjeh “Cocainea” kao i okretanje dijela Claptonove publike ka njemu, JJ Calea je dovelo u za njega, nezgodan polozaj. Pravila businessa su nalagala da poentira na trenutku, da krene na turneje, snima albume, dok je publika jos zainteresirana za njega, itd itd. I ka sta se moglo pretpostavit, nista od toga se nije dogodilo. JJ Cale se vraca u Neshville i nastavlja sa gradnjom studija u vlastitom domu. Na sljedeci album je tribal cekati do 1979 godine. Album “5” izlazi sa singlicom “Sensitive Kind”, koja redom biva ignorirana od strane radio stanica. No, pojavljuje se Santana, uzima je, obradjuje i smjesta na vrhove top lista. Prica toliko tipicna za JJ Calea. Pored neospornog hitoidnog potencjala teme “Sensitive Kind”, albumom dominra “Don't Cry Sister “ 1980 godine New Musical Express salje novinara da napravi interview sa JJ Caleom. Interview je prosa kako se i ocekivalo, “mission impossible!” JJ Cale je odgovara samo na pitanja o studiju i snimanju, fokusirajuci se na svoje nastojanje da u svom studiju sam odradi sve sta je potrebno za snimanje albuma. Ostala pitanja van tog konteksta, jednostavno je ignorira. Koliko je urednik bija zadovoljan sa ovakvim ishodom, ostaje tajna, jer interview osim u jednom broju ovog magazina, nije nigdi vise bija objavljen. Premalo zutila! I dosa je i taj dan. Preduge zime su dosle na naplatu. JJ Cale se seli. I to u Kaliforniju. Rasprodaje sve sta ima, pakuje se u kamp kucicu i krece na put. Dakako, niko ko ga je triba, nije ga moga naci ni kontaktirati, jer Cale, pored svoje opsjednutosti tehnologijom snimanja, nikada nije ima telefon. Zadnji album za diskografsku kucu Shelter, JJ Cale izdaje 1981 godine. Album pod naslovom “Shades” nastavlja nisku intimnih ostvarenja, toliko karakteristicnih za JJ Calea. Albumom dominira kompozicija “Carry On”, za koju ne triba bit raketni strucnjak, da bi se prepoznalo autora. Prvi album pod novom kucom, Phonogram, izlazi 1982 godine. “Grasshopper” je bija fini album, prepun JJ Calea. U Europi je isa relativno dobro, ali je zato u Americi podbacija. Vjerovatno jer na njemu nije bilo niti jednog hita da bi se skinula znacajnija singlica. Nasljednik, “Number 8”, koji je izasa 1983 godine, se pristojno prodava. I ako nista drugo, po prvi puta su JJ Calea uvjerili i on dozvolija, da se njegov lik nadje na naslovnici omota. Sljedi pauza duga skoro 6 godina. Prema njegovim rijecima, vrime je kratija na bicikli, slusajuci rap i Van Halena. Tek 1989 godine potpisuje za Silvertone Records u Engleskoj, te izdaje album “Travel-Log”. Bija to album na kojem je J J Cale pokusa svoj glas tretirati ka instrument. 1992 godine Cale izdaje deseti album, logicnog imena “Number 10”. Stil ostaje netaknut, JJ Cale nadahnut, atmosfera J J Caleovska. Ukratko album kojeg je potpisa JJ Cale. Poslusat cemo temu “Artificial Paradise”, koja mozda po prvi i vjerovatno i zadnji put donosi JJ Calea kao virtuoza na gitari koji i te kako zna oplesti, kad nema upalu linosti. Jednom je izjavija, s obzirom koliko se njegove pisme obradjuju, da su njegove ploce u stvari demo snimke, snimljene da bi drugi muzicari mogli od njih napraviti ono sta on nije uspija. Na taj nacin, on lipo zaradjuje, bez puno muke i moze se posvetiti svom omiljenom hobiju, prezaposleno provedeci vrime ne radeci nista. J Album “10”, izlazi 1992 godine. Pored neuspjeha albuma na top lsitama, album etablira JJ Calea kao kult umjetnika. 1994 godine JJ Cale se prebacuje na veliku marku, potpisuje za Virgin Records. Prvi album za novu kucu, “Closer to You”, izlazi neocekivano brzo. Prema rijecima samog JJ Calea, radilo se o jednostavnoj cinjenici. Naime, narucija je novu, custom made gitaru. I ta nova gitara mu je donila inspiraciju. U jednom danu je napisa osam pisama. Iznajmljuje studio i snima album za dva dana. Sirovi material nosi doma i u kucnom studiju ga polira. Sljedi ga “Guitar Man”, 1996 godine, da bi se tek 2004 vratija na scenu albumom “To Tulsa and Back”, ponovo na novoj etiketi, ovaj put na Sanctuary Recordsu. Dakako, najpoznatije izdanje kasnijeg razdoblja stvaralastva, JJ Cale izdaje sa Eric Claptonom. Zajednicki album “The Road to Escondido” ucvrscuje JJ Caleov status. I da rezimiramo JJ Cale je jedan od utemeljivaca Tulsa Sounda, opustene verzije bluesa, rockabillya, countrya, i jazza. U stvari, dolaskom JJ Calea na sceni, ovaj pravac dobiva naziv "laid back music". Jedna od najacih komponenti stvaralastva JJ Calea je fleksibilnost njegove kompozicije i dakako neogranicena mogucnost njene obrade. I kad gazimo po tom terenu, lista je ne duga, nego ogromna. Manje vise sve glavne smo spomenili, ali ukratko cemo nabrojit manje vise sve, ako ne nista, onda radi impresivnosti same liste. Dunque, njegove teme su obradili, Eric Clapton, "After Midnight" i "Cocaine". "Cajun Moon" je obradija Randy Crawford, Jai temu "Magnolia", Kansas "Bringing It Back", "Call Me the Breeze" i "I Got the Same Old Blues" su obradili Lynyrd Skynyrd, "Travelin' Light" i "Ride Me High" Widespread Panic, temu "Tijuana" Harry Manx, "Sensitive Kind" je obradija Carlos Santana, "Cajun Moon" Herbie Mann with Cissy Houston, i Captain Beefheart je obradija temu "Same Old Blues". I kad o obradama govorimo, ne mozemo ne spomenuti i slicnosti koje JJ Cale djeli sa velikanima scene. Bez namjere za ikakvom poredbom, jedan Leonard Cohen bi u neku ruku bija brat blizanac JJ Caleu. Dakako, ta dva velika umjetnika djele nepremostive razlike u pristupu i samoj strukturi kompozicije. Ali poslusajte ih, uvjerite se. I na sam kraj, samo cemo podcrtati. Postoje dva velikana koja to nebi bila u ovoj velicini da nema JJ Calea. Mark Knofler i Eric Clapton!! Da je samo tome pridonija, JJ Cale bi usa u povjest muzike. -------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Emisija nije posvecena nikome po imenu. Posvecena je svim ljubiteljima ciste muzike i jednostavnog izraza. Budite s nama i sljedeci utorak. Preskacemo svjetlosne godine u muzici i druzit cemo se sa iznimnom grupom, koja svoje djelovanje i samo stvaralastvo, smjesta van sedmadesetih, pa samim tim daleko od undergrounda tog razdoblja. No, svojom osebujnoscu i specificnim pristupom, kako kompozicijski tako i stvaralastvom, zasluzili su svoju emisiju koja u sebi ima naziv underground. No ni sljedeca emisija nece biti ona vec klasicna, prezentacija stvarlastva i slusanje jednog od albuma. Razlog je jednostavan i nemoguce ga je ne istaci. Stvaralastvo grupe do tog albuma, ma kako bilo plodonosno, nema apsolutno nikakve veze sa njime. Album koji cemo predstaviti zivi svojim samostalnim zivotom i predstavlja vjerovatno najvece dostignuce integracije rock i tradicjonalne muzike, bilo koje kulture. Donosimo grupu grupu Japan i njihov posljednji studijski album “Tin Drum”. Eto ! ---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Evo i nagovjestaja onoga sta ide u emisji: JJ Cale - Cocaine JJ Cale - After Midnight JJ Cale - Don't cry sister JJ Cale - Midnight in Memphis JJ Cale - You keep me hangin' on JJ Cale - If you're ever in Oklahoma JJ Cale - Carry On JJ Cale - Thirteen days --------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: Music LP-Underground - Live Streaming feta |
utorak, 03.04.2012.
Bloomfield, Kooper, Stills - “Super Session" oliti Music LP-Undergorund / GRTg 10 04 u 19:10 uri
|
Budite s nama i sljedeci utorak. Druzit cemo se sa neobicnim albumom, nepostojece grupe, Albumom nastalom igrom slucaja. Druzit cemo se sa albumom, koji je na krilima bluesa pokorija cili svit i donija autorima neocekivanu slavu, ciji sjaj dan danas sjaji nepomucenim sjajem. Mike Bloomfield, Al Kooper i Stephen Stills i album “Super Session”. Za one koji znaju, sljedit ce ura cistog uzitka, za one koji ne znaju, sljedi otkrice majstora rocka sa bluesom u zilama  Idejni tvorac albuma “Super Session” je Al Kooper. Uz njega, album nose, djelom, Mike Bloomfield, djelom Stephen Stills. Album izlazi pod patronatom Columbia Recordsa 1968 godine i neocekivano, bez ikakve reklame, promocije i na opce iznenadjenje svih sudionika, dolazi na sve svjetske top liste. No ajmo ispoceka, iako ni sama prica nije bas duga. Al Kooper i Mike Bloomfield su prvi put zajedno svirali na jednom od najznacajnih albuma razdoblja, Dylanovom klasiku “Highway 61 Revisited”. Takode su mu bili support na najkontraverznijem koncertu u karijeri, kad se okrece elektricnim instrumentima, izazivajuci zgazanje folk auditorija, dok sam koncert i koncept biva proglasen herezom sa pozivom na javni linc. Kako je prica zavrsila, svi znamo, ali to je vec druga tema. I ona ce jednog lipog dana doci na red u jednoj od emisija. Dunque, Al Kooper je upravo napustija Blood, Sweat & Tears, nakon izlaska debut albuma, remek djela embrionalne fuzije “Child Is Father to the Man”, a Mike Bloomfield je bija na pragu napustanja svoje maticne grupe Electric Flag. Kooper zove Bloomfielda i poziva ga da mu se pridruzi u jamu u studiju kojeg je iznajmija. Ovaj se odaziva. Uz pomoc klavijaturiste Barry Goldberga, basiste Harvey Brooksa, te bubnjara "Fast" Eddie Hoha, zapocimaju uvjezbavanje. Vec prvog dana snimaju nekoliko blues standarda. Drugog dana snimanja Bloofield se nije ni pojavija. Izgubija mu se svaki trag i Kooper u ocaju zove okolo. U tom trazenju naziva Stephena Stillsa, koji je u to vrime napustao Buffalo Springfield. Pada mu napamet ideja, kad vec ne moze pronaci Bloofielda, da se Stills ubaci i da se snimanja nastave. To se i dogodilo. Stills pristaje i snimaju vecinom teme u kojima se nalazi vokal. U nekim temama se duhace sekcije dodaju naknadno, ali osnova albuma ostaje. Snimke su u zivo bez ikakvih studiskih zahvata. Album izlazi i nekom cudnom providnoscu, zauzima sve moguce top liste, prodaje se u nevjerovatnoj kolicini primjeraka, postaje zlatan. A cila njegova izrada je kostala 13,000 dolara. Jos jedna ne manje frapantna cinjenica. Album ovakve postave je otvorija sirom vrata “supergrupama”, bandovima sastavljnim od kultnih muzicara. Spomenit cemo samo Cream, Blind Faith, Crosby, Stills, Nash & Young. Nakon ovog uvoda, ide album. Ispred nas je jedan od rijetkih session albuma koji je zauzeo svoje misto u povjesti muzike, a kad ga poslusate, svatit cete i zasto.  Saradnja izmedju Al Koopera I Mike Bloomielda se nastavila nakon izdavanja albuma. Kooper oprasta Bloomfieldu grijehe i njih dvoje zapocimaju mini turneju, koja rezultira novim session albumom, ovaj put radilo se o duplom albumu, snimljenom u zivo na sceni. “The Live Adventures of Mike Bloomfield and Al Kooper” izlazi pocetkom 1968 godine i koraca stazama svog prethodnika. Dvojac ponovo pogadja u sridu. Album se penje na top liste, donoseci rijeke novih sljedbenika u blues orijentiranom rocku. Album nosi jos jednu zanimljivost. Na njemu se po prvi put, u zivo, pojavljuje mladi perspektivni gitarist Carlos Santana. Nazalost, saradnja se nije nastavila. Al Kooper je nastavija sa solo karijerom i saradnjom sa manje vise svim znacajnijim umjetnicima tog razdoblja. Mike Boolmfied je udrija kartelu kod Sv Petra 1981 godine, ostavisi iza sebe aureolu jednog od prvih superstarova i dakako, sa sto milja prepoznatljiv stil sviranja gitare koji ga smjeta na vrh, sa najvecim majstorima instrumenta. Emisiju cemo zakljuciti obradom vjecne teme “Green Onions” ---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Emisija nije posvecena nikome po imenu. Posvecena je onima koji vole ovu muziku. Budite s nama i sljedeci utorak. Druzit cemo se sa legendom rocka, utemeljiteljem “laid back” blues rocka, nazaobilanom inspiracijom svih velikana, preko kojih je i sam posta velik. Ukratko, pokusat cemo predstavit karijeru velikog JJ Calea kroz njegov kompilaciski album “Platinium”. Ovo “pokusati” da se svati doslovno, jer osim sluzbene diskografije, o autoru se skoro nista nezna. Eto ! ---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Evo i nagovjestaja onoga sta ide u emisji: Mike Bloomfield, Al Kooper & Stephen Stills - Albert's Shuffle Mike Bloomfield, Al Kooper & Stephen Stills - Harvey's Tune Mike Bloomfield, Al Kooper & Stephen Stills - Season of the Witch Mike Bloomfield, Al Kooper & Stephen Stills - His Holy Modal Majesty Mike Bloomfield, Al Kooper & Stephen Stills - Stop Mike Bloomfield, Al Kooper & Stephen Stills - You Don't Love Me Mike Bloomfield & Al Kooper - Green Onions Live --------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: Music LP-Underground - Live Streaming feta |
utorak, 27.03.2012.
Osibisa - “Woyaya" oliti Music LP-Undergorund / GRTg 03 04 u 19:10 uri
|
Kakve veze ima Afrika i njena muzika sa undergroundom? Danasnji odgovor bi bija - apsolutno nikakve ! Ali sedandesetih je sve bilo moguce. U umjetnosti, a pogotovo u muzici, dogadjale su se cudesne metarmofoze i simbioze naoko nespojivoga. E to nespojivo cemo poslusat u utorak. I odma da recen, i te kako je spojivo :-) Predstavit cu grupu Osibisa, i njihov drugi album "Woyaya", koji dan danas odoljeva zubu vrimena i predstavlja jedno od najbriljatnijih dostignuca muzickog pravca, koji ce se daleko nakon njegovog izlaska nazvati, "World Music" oliti po naski, Etno. Budite na valovima Gradskog Radija Trogir u utorak navecer i poslusajte emisiju Music LP-Underground.  U utorak se vracamo u daleku proslost i posvecujemo emisiju grupi koja je bila mozda prva koja je uvela etno ritmove u rock muziku. Dakako, ovom prilikom, ne mozemo ne reci da je prvak ipak bija Santana sa svojim latino uticajima. O Santani drugom prilikom, a potovo o malo poznatom, progresivno/underground orjentiranom Santani, kojeg cemo predstavit u jednoj od sljedecih emisija. Dunque, krecemo sa utemeljiteljima World Musica, sa grupom Osibisa, uz kojeg slusamo njihov drugi album “Woyaya” Osibisa je bija Engleski afro-rock sastav, utemeljen u Londonu 1969 godine, od strane cetvero Africkih i troje Karibskih muzicara. Bili su prvi Africki band koji je steka svjetsku popularnost, a priznaju ih kao utemeljitelje World Muzike, odnosno kako bi u nas rekli, etno muzike. Prica o Osibisi zapocima 1950 godine, kad saxofonista Teddy Osei, bubnjar Sol Amarfio i dvojac na flautama, Mamon Shareef i Farhan Freere, osnivaju highlife band pod nazivom The Star Gazers. Bitno je odma u startu razjasniti pojam “highlife” muzike, jer je i te kako bitan za razumjevanje kasnijeg izraza banda dok su plivali progresivnim vodama. “Highlife” je bija muzcki pravac nasta u Ghani na pocetku dvadesetog stoljeca i brzo se prosirija na manje vise sve susjedne drzave. U stvari, osvojija je cili continent, di je bilo civilizacije, normalno. Karakterizira ga specifican zvuk jazz truba i par gitara koje vode band. Sa razvojem tehnologije, ne libe se upotrebe novih instrumenata, ka sta je na primjer, bija synthisazer. Vjerovatno se vec pitate o cemu se radi i kakve veze ima Ghana iz pocetka dvadesetog stoljeca sa undergroundom sedamdesetih? Ima i te kako, a to cemo i cuti. Dunque, ekipa s odvaja od ogromnog sastava i sa bracom Osei, oformljavaju novi band. Cak imaju hit. Te daleke 1958 godine, stoluju ondasnjim listama za hitom “Pete Pete." Prica se nastavlja 1969 godine u Londonu, kad Osei dolazi na muzicki studij, u sklopu vladinog programa obrazovanja talentiranih ljudi. Po samom dolasku susrece Sol Amarfina koji svira bubnjeve i Mac Tontoha na trubi. Trojka se pridruzuje, Spartacus R-u iz Grenade koji je svira bas gitaru i svoj stil potpuno podredio Africkim udaraljkama, Roger Bayleu iz Trinidad i Tobagoa na klaviajturama i napokon, Wendel Richardsonu iz Antigue na solo gitari. Posljednji clan koji se pridruzija je bija Asisi Amao iz Nigerije, koji je donija u band jos dvi ruke za udaraljke i uz to izvrsno svra saxofon. Osibisa je bila rodjena. Inace, prema izjavama clanova grupe, ime Osibisa dolazi iz lokanog izraza, koji u nesto slobodnije prevodu znaci “prepletanje ritmova koji explodiraju u sreci”. U stvari, "osibisaba" je na Fante jeziku rijec za “highlife” Prvi album su spremali pune dvije godine. Za to vrime su non stop na turnejama, a 1970 godine in izlazi prvi i veoma uspjesan sigle "Music for Gong Gong", sa kojim su skrenuli paznju muzickog svjeta na sebe. Ka sta je vec jasno a i sami clanovi su opisali ove pocetke kao fuziju Africke, Karibske muzike i jazza, rocka, Latina oliti salse i R&B. Tu, 1970 godinu provode na turnejama, neocekivano nastupajuci ispred iznenadjujuce velikog broja posjetilaca. Zbog iznimnog uspjeha, turneja se protegla na Japan, Australiju i dakako Afriku. 1971 godine napokon izdaju prvi album, jednostavno nazvan po imenu grupe. Pored vanseriske muzike, album donosi jos jedno remek djelo, omot ploce, dizajniran od strane, tada mladog i pesrspekrtivnog umjetnika, Roger Deana. Omot je donija i zastitni znak banda, u obliku letecih slonova. Od samog pocetka album ide svojim stazama, i uvodna tema "The Dawn", koja zapocima sa plemenskom ceremonijom, uz pozadinske sumove i zvukove djungle, prelazi u blend Hendrixa, Santane, Bob Marleya, R&B, Jazza i dakako, u to vrime nezaobilazne psihodelije. Dakako, album ih lansira na sam vrh ondasnje progresivne scene i donosi in rijeku sljedbenika. Drugi album, "Woyaya" izlazi iste godine i najavljuje zaokret prema jos progresivnijim vodama. Manje vise, svi koji su pratili band ili ga jos uvjek prate, slazu se u jednome. “Woyaya” je vrhunac Osibisinog stvarlastva. Jer, pored zadrzavanja atmosphere prethodnika, i sa korijenima u ritualnom zvuku africkih plemena, klavijature dobivaju znacajno misto i time zakruzuju muzicku sliku. Pogotovo je impresivan zavrsetak albuma, u temi “Woyaya”, di uz prekrasnu zvucnu pozadinu izviru rijeci teksta "We are going, Heaven knows where we are going", rici kojima ne triba nikakvo tumacenje. Ovime smo se priblizili sredisnjem djelu veceri, kad sljedi cili album. Dakle, pripremite se za neobicne zvukove i zarazne ritmove, sljedit ce Osibisa sa svojim albumom “Woyaya”.  1972 godine izdaju svoj, komercjalno, najuspjesniji album, "Heads". Komercjalni uspjeh dakako nosi u stvari singlica "Che Che Kule", te ga drzi sedmicama na raznim top lsitama. “Heads” je ujedno i posljednji album koji nosi oznaku psihodelicno/progresivnog. I tu bi otprilike zavrsava nas interes za ovaj band, jer uplovljvanjem u mid stream/komercjalne vode, grupa gubi armiju underground sljedbenika i dakako sa svojim nestajanjem sa underground scene, zauzima misto na komercjalnom trzistu, postajuci dobro prodavani brand popularne muzike. Kako smo rekli, album “Heads” je zaokruzio, nama interesantnu, prvu fazu stvaralstva Osibise i isto tako otovorija sirom vrata muzici iz drugih podrucja na rock teren. U interesu same muzike, iako van konteksta, ostatak emisije cemo posvetiti daljem toku karijere banda. 1973 godine Osibisa izdaje cetvrti album "Happy Children", kojeg nose dvi singlice, “Adwoa” i "Happy Children" “Osibirock” se nadovezuje na svog prethodnika i donosi svoj single na top liste. “Who’s Got the Paper” se penje na top liste I grupi donosi priznanja sirom svjeta. 1975 godine Osibisa izdaje svoj najbolji post pshidodelic album "Welcome Home". Mimo potpune komercjalizacije izraza, Osibisa na momente zadrzava svoj izricaj u atmosferi prvih albuma. Album nosi istoimena tema “Welcome Home”, koja na topao i nadasve impresivan nacin opisuje svu ceznju i patnju zivota u tudjini i dakako, nikad ugaslu nadu za povratkom. Mozda nezasluzeno, tema pada u drugi plan pored planetarno popularne “Sunshine Day". Pokusat cemo ispravit nepravdu i poslust je. I to bi bilo to sta bi nan moglo bit interesantno iz post psihodelicnog razdoblja Osibise. Dakako, samim prestankom mog insteresa za grupu, njena aktivnost nije zamrla. 1980 godine Osibisa nastupa na koncertu u cast nezavisnosti Zimbabvea, a 1983 godine snima video u Marquee Clubu u Londonu. Pretumbacije u muzickoj industriji, dominacija punka i diska, bacaju grupu u drugi plan i dakako, pada prodaja ploca. To neminovno donosi raskide ugovora, pa band luta plitkim vodama muzicke barustine. Vracaju se u Ghanu da bi napravili studio i kompleks kazalista, kojim pomazu kulturu Ghane i mlade umjetnike. Osibisa djeluje do dana dasnjeg. Od prvobitne progresivne muzike nije ostalo nista. Dakako, u Ghani band ima status ikone. Cak ih je predsjednik Jerry J Rowlings svojevremeno odlikovao za zasluge. I na kraju cisto retoricko pitanje. Di smjestit Osibisu. Cinjenica je da su na prva tri albuma bili psihodelicni band umocen u progresivne vode. Cinjenica je da su cijelo vrime u svojoj muzici naglasavali svoje Africke folk korijene. Isto tako je i cinjenica da su u toku karijere imali hitove na top ten listama, rezervirane za komercjalne izvodjace i bandove. Njihov stil je ima ogroman uticaj na kretanje prvobitnih verzija etna u Europi, a uticaj koji su imali i jos imaju u Africi, se jednostavno ne moze mjeriti niti icim usporediti. Javna je tajna, a i producent Ace Ghanaian, koji producira Hammer of The Last Two, je javno izjavija, da je najprodavaniji hiplife album svih vrmena, inspiriran jednom jedinom temom, a to je bila “Welcome Home” od Osibise. Cak i Uriah Heep nije moga odoliti magicom zovu afro sounda, pa su afro udaraljke inegrirali u svoj veliki hit “Look at Yourself”. I kad o velikim hitovima govorimo, za kraj muzickog djela emisije, poslusajmo Osibisin najveci hit, planetarno pupularnu “Sunshine Day” Kao i svi bandovi u to vrime, tako je i Osibisa polagala veliku paznju omotima albuma. Tako je omote prva dva albuma i logo napravija progressivni artist Roger Dean. Oni su donili zastitni znak grupe, letece slonove. Treci album, “Heads”, radi Mati Klarwein, koji je odradija Santanin “Abraxas” i Miles Davisov “Bitches Brew”, sta je i te kako vidljivo na samom omotu. Interesantno je da se Osibisa vratila izvornom dizajnu omota i to albumom “Osee Yee”, kojeg je odradila Freyja Dean, cer od Rogera, koji je napavija prva dva omota. Od tada grupa upotrebljava samo taj logo i stil. Nakon svih ovih godina, sa svoje perspective, jednostavno, Osibisu vidin ka band sa tri albuma i u tom kontekstu stvari su daleko jasnije. Osibisa je bija dobar band, zasluzili su posebno misto u muzickoj povjesti. Sama cinjenica da su sirokom auditoriju priblizili Africku verziju rock muzike stavlja ih u povjesni kontekst sa ostalim velikanima tog razdoblja. Odoljeti zamamnom zvuku psihodelije uz sumove presume niko nije mogao, kako onda , tako i danas. Za Osibisu dovoljno, a virujen i za sve nas koji cemo je poslusati u utorak. ----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Emisija je posvecena Frani Zankiju, i to radi jedne slike iz rane mladosti. Naime, sican se, kad san prvi put bija kod njega, a bili smo susidi u Novo Naselje, usa san u njegovu sobu osta, paffff. Cili zid od sobe je bija slika omota albuma “Woyaya”. Bilo je vise nego impresivno. Postoje slike koje ostaju za cili zivot, i to je bila jedna od njih. ------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Evo i najave za sljedecu emisiju. Druzit cemo se sa neobicnim albumom, nepostojece grupe, albumom nastalom igrom slucaja. Druzit cemo se sa albumom, koji je na krilima bluesa pokorija cili svit i donija autorima neocekivanu slavu. Mike Bloomfield, Al Kooper i Stephen Stills i album “Super Session”. Za one koji znaju, sljedit ce ura cistog uzitka, za one koji ne znaju, sljedi otkrice majstora rocka sa bluesom u zilama Eto ! ---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Evo i nagovjestaja onoga sta ide u emisji: OSIBISA - Beautiful seven Osibisa - Y Sharp OSIBISA - Spirits up above Osibisa - Survival OSIBISA - Move on OSIBISA - Rabiatu Osibisa - Woyaya OSIBISA - Sunshine Day --------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: Music LP-Underground - Live Streaming feta |
utorak, 20.03.2012.
Atomic Rooster - “Death Walks Behind You" oliti Music LP-Undergorund / GRTg 27 03 u 19:10 uri
|
Sljedeci utorak ponovo nesto sasvin drugovacije. Zagrebat cemo po povrsini undergrounda sedamdesetih. Atomic Rooster i njihov drugi album "Death Walks Behind You" ---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Osnovani od odmetnika iz "Crazy World of Artur Brown", zapoceli ka slejdbenici Black Sabatha, da bi ih u svom drugom izdanju cak i nadmasili, nastavili u funky pravcu i naposljetku se izgubili u ludilu mentalne nestabilnosti i sizofrenije. Tko su bili ti vladari underground scene sedamdesetih, poslusajte u utorak na Gradskom Radiju Trogir u emisiji Music LP-Underground! --------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------  Korjeni banda Atomic Rooster sezu u daleku 1968 godinu, kad Artur Brown sa svojin bandom The Crazy World Of Artur Brown, izdaje singlicu “Fire”. Na opce iznenadjenje i zgrazanje underground komune, singlica se penje na komercjalne top liste i tamo boravi sedmicama. Mala napomena prije nego sta cemo nastavit. U to se vrime poprilicno cesto dogadjalo da neko iz underground scene dodje na top listu sa nekom singlicom. Sican se tako jednog nesretnog slucaja, kad Gentle Giant izda albuma “Acquiring the Taste”, na njemu je bila tema “Wreck”, koja je u sebi imala veliki hitoidni potencjal. No, singlica nikad nije izdana, jer se grupa protivila toj vrsti komercalizicije. Nastavili su sa svojim plodonosnim radom u progresivnoj muzici, neometani od pritiska za izdavanjem hitova i podilazenja publici. Gledajuci sa ove vremenske distance i znajuci sta su napravili nakon toga, odluka je bila potpuno ispravna. Mogu samo pretpostavit sta bi bilo od njih da su se povinili zakonima trzista. Ali to je samo jedna od rijetkih lasta, koja kako smo vidili po isteku desetljeca, nije uspila napravit proljece. O tom drugom prilikom. Da nastavimo, dunque, The Crazy World Of Artur Brown krece na turneju da bi poentirali na iznenadnom uspjehu. U srid turneje, klavijaturista Vincent Crane dozivljava nervni slom i odlazi na ljecenje. Kad se oporavija, nije se tija vise vratit sa Artur Brownom, nego je izvuka mladog bubnjara Carl Palmera iz Arturove grupe i osnovao sa njime Atomic Rooster. Samo ime potice od kombinacije kineskog horoskopskog znaka i vidljivog uticaja Americke grupe Rhinoceros. Naime, ta 1969 godina, je bila u znaku pjetla, a od grupe Rhinoceros su pokupili ono Atomsko. Sta se samoga stila i orjentacije tice, primjenili su formulu svog bivseg banda The Crazy World of Arthur Brown. Drugim rijecima, vokal, bass, bubnjevi i naglasene orgulje. Ubrzo nakon osnutka zapocimaju sa gazama. Prvi znacajnini nastup imaju kao predgrupa Deep Purple. Uskoro in stize ponuda za snimanje. Neko iz B & C Recordsa ih je cuja i diskografska kuca in je ponudila ugovor za plocu. Ulaze u studio u dvanaestom misecu 1968 godine, da bi u drugi misec iduce godine izdali svoj debut album nazvan po imenu grupe “Atomic Rooster”. Paralelno sa albumom, izlazi i singlica "Friday the 13th". Kako se band sve vise udaljava od svojih korjena, pojavila se potriba za gitaristom, te je Crane odlucija uzeti jednoga. Izbor je pa na mladog gitaristu John Du Canna, iz vec etablirane acid/progresivne rock grupe Andromeda. Cim je Du Cann dosa, basista Graham je napustija grupu. Ostavsi bez basiste, Crane je ka i Ray Manzarek odradjiva bas dionice na svom Hammondu koristeci kombinaciju live ruke u noznih pedala. Atomic Rooster provodi vrime na turnejama sve dok Carl Palmer nije objavija da napusta grupu i pridruzuje se Greg Lakeu i Keith Emersonu da bi osnovali Emerson, Like & Palmer. Ric Parnell uskace na misto bubnjara da bi ga u osmi misec te godine zaminja mladi Paul Hammond iz grupe Farm. Ulaze u studio i u deveton misecu 1970 godne izlazi drugi album grupe, pod nazivom “Death Walks Behind You”. Iako ocekivan sa znatizeljom, po izlasku ne polucuje uspjeh niti blizu ka prvi album. Stvar spasava singlica "Tomorrow Night", koja se penje na 11. misto Engleske Top Liste i vuce sa sobom album koji se parkira na 12. misto. Konacno ocjenu albuma je donilo vrime, smestajuci ga u klasike svog zanra. Istovremeno, bez puno razmisljanja, ispliva je ka nabolje izdanje Atomic Roostera. I tu sad dolazimo do sredisnjeg djela emisije. Odslusat cemo cjelokupan album “Death Walks Behind You”. Nadan se da cete uzivati u zvuku undergrounda sedamdesetih!  Emisiju cemo nastaviti prikazom daljnjeg toka karijere banda, odnosno Vicnenta Cranea. U toku 1971 godine, dok je band bija u jednoj od faza pregrupiranja, iz vedra neba, singlica izdana da popuni prazninu nastalu njihovim odsustvom sa scene, dolazi na top liste. Singlica "Devils Answer", potpuno neocekivano dolazi na 4. misto Britanske Top Liste. Vidivsi sansu, uzimaju pjevaca Petea Frencha i ulaze u studio. Iz njega izlaza sa albumom “In Hearing of Atomic Rooster”. Odmicu se od teskog sounda prethodnog albuma, pomalo povladjujuci Frenchovom bluesy vokalu. Dakako, to nije proslo bez svoje cijene. Nezadovoljni smjerom kojim Crane vodi band, Du Cann i Hammond napustaju grupu nakon izdavanja albuma i formiraju novu grupu kojoj daju ime Deamon. Album “In Hearing of Atomic Rooster”, se penje na 18.misto Engleske Top Liste albuma. Steve Bolton na gitari i Ric Parnell na bubnjevima se pridruzuju bandu. Grupa odlazi na turneju, koja je ukljucivala i nastupe ka predgrupa The Who. Krajen godine Fench odlazi da bi se pridruzija Tim Bogartu i Carmine Appiceu u novooformljenoj boogie grupi Cactus. Pomoc stize iz Colloseuma. Cris Farlowe im se pridruzuje, najprijekao pomoc kasnije kao stalni clan. Ova postava snima album “Made In England”, i te iste, 1972 godine izdaju singlicu "Stand by Me". Album nosi zaokret prema soulu, koji bas nije bija po volji armiji fanova koja je obozavala teske rifove. Dakako, kao posljedica tog zaokreta, singlica nije omirisala top liste, a album je jedva svratio na sebe neku pozornost. Steve Bolton odlazi 1972 godine i biva zamjenjen sa John Goodsallom, koji uzima ime Johnny Mandala. Izdaju album “Nice 'n' Greasy”, te 1973 godine isinglicu "Save Me". Istovremeno izdaju i preradjenu verziju "Friday the 13th", sa prvog albuma. Ovoga puta grupa je ogrezla u funk. Dakako, ponovo sa poraznim rezultatom. I to je bilo dovoljno Dawn Recordsu da ih ispljune. Pocimaju se nadzirati poceci kraja Atomic Roostera. Nakon napola uspjesne turneje Farlowe, Mandala i Parnell odlaze. Vincent Crane ostaje sam sa imenom grupe. U tom odzracju, 1974 godine, izdaje singlicu "Tell Your Story, Sing Your Song", pod imenom "Vincent Crane's Atomic Rooster". Sve promocjonalne nastupe Crane odrzava uz pomoc clanova grupe Sam Apple Pie. Zavrsni koncert mini promocjonalne turneje i ujedno zadnji nastup grupe Atomic Rooster se odrzava 1975 godine i grupa je spremna za odlazak u povjest. . No Vincent Crane ne miruje. Sudjeluje u nebrojenim muzickim projektima, ukljucujuci i radio nastup Petera Greena. 1978 godine cak suradjuje sa bivsin bosom, Arthurom Brownom, da bi 1979 godine izdali cudnovati album “Faster Than The Speed of Light”. John Du Cann ispusta ono "Du" iz imena, da bi zajednosa Paul Hammondom i John Gustafsonom izdao dva albuma, pod imenom Hard Stuff. I taj band se raspada nakon Hammondove saobracajne nesrece. Cann se 1974 godine pridruzuje bandu Thin Lizzy radi turneje, da bi nakon toga napustio muzicku scenu i posvetija se skladanju muzike za reklame (nesto ala Charlie Sheen!) Ipak krv nije voda. 1977 godine snima solo album sa ekipom iz banda Status Quo, ali maticna kuca nema bas volje da ga izda. 1979 godine mu se omaka manji hit "Don't Be A Dummy", inace napisan za reklamu za rebatinke. Za to vrime Paul Hammond je svira bubnjeve u sastavu T.H.E., koji se sastoja od odmetnika Pete Newnhama iz banda Cockney Rebel i Window, te Mike Marchant iz Third Ear Banda. Izdaju singlicu "Rudi", koja po nekoj providniscu postaje, ne muzicki, vec, kolekcionarski hit. 1980 godine dolazi do jos jednog pokusaja reformiranja Atomic Roostera. Cak se snima album “Atomic Rooster”, koji je unija totalnu zbunjozu, jer ima isto ime ka i debut album. Band prolazi kroz nebrojene personalne promjene, tako da u jednom trenutku cak u Ginger Baker sjeda za bubnjeve!? Nije zgorega ni napomenuti da in u to vrime podrsku svojim sudjelovanjem daju muzicari od kalibra, ka David Gilmore iz Pink Floyd, Bernie Torme iz Gillan Banda i John Mizarolli. Nevjerovatno zvuci ali, kao jedini aktivni clan banda, Crane ponovo ulazi ustudio i snima jos jedan album. “Headline News” izlazi 1983 godine i donosi ponovo Atomic Rooster u potpuno drugacijem izdanju. Kako je Crane bija jedini clan, a i sam je napisa sve teme, ovi se album smatra Craneovim solo izdanjem. Krajen te iste godine, Crane ponovo raspusta ionako labavi band i pridruzuje se Peteru Greenu i njegovom projektu Katmandu, sa kojim snima album “A Case for the Blues”. 1987 godine nakon raspustanja prolaznih formacija raznih grupa, Crane se srece sa Du Cannom i ponovo, po ko zna koji put, se krece u ponovno osnivanje Atomic Roostera. Cak je i turneja po Njemackoj bila dogovrena i misecima unaprid rasprodana. Atomic Rooster je inace u Njemackoj uziva kultni status. No do te turneje nikad nije doslo. Mentalna nestabilnost i napadi sizofrenije u kombinaciji sa drogama su poslali ultimativnog posjetioca na kucna vrata. Crane je pronadjen mrtav u svom stanu 14 drugoga 1989 godine. Nedugo nakon njega, sv. Petar zove Paul Hammonda na finalni briefing, da bi nedavno njihovim stopama krenija i Du Cann. Uglavnom, svi sudionici stvaranja albuma “Death Walks Behind You”, kojeg smo veceras poslusali, su mrtvi. Tako u neku ruku, i sam naziv albuma u sebi nosi simboliku, koju su sami autori tili naglasit albumom. Muzicki dio vecerasnje emisije cemo zakljuciti improvizacijom, zivom snimkom sa BBCja, di je band bija redovan gost underground emisija. Snimka pokazuje Atomic Rooster u svoj njihovoj biti, ono sta su bili u to vrime i ono sta su tili bit. A to je, dobar band, mastovit, na momente virtuozan i navise svega, band sposoban izvesti improvizaciju kao vec uvjezbanu kompoziciju. E, ovo zadnje je ono sta ostaje! I na kraju, triba rec koju pametnu o bandu Atomic Rooster. Atomic Rooser nije bija band koji je radija koncerte na stadionima. Nije bija ni band koji je prodava miljune ploca. Nije bija ni band kojeg je kritika dizla u nebesa, a publika obozavala. Atomic Rooster je jednostavno bija band svoga vrimena, sa svojom malom, ali odanom vojskom fanova. Nastao kao produkt ambicje par talentiranih ljudi, zapoceo kao logicni nastavak grupa iz kojih su potekli clanovi, da bi svojim drugim albumom nadmasili sami sebe. Svi pokusaji katalogiziranja ovog banda su unaprid bili i jos uvik su, osudjeni na propast. Jer, prolazeci kroz neprestalne personalne promjene, isto su tako minjali stilove. Izuzev neke dosljednosti na prva dva albuma, svi ostali albumi su toliko razliciti da jednostvno izgleda da ih svira neka druga grupa. Tako da u stvari, kad govorimo o grupi Atomic Rooster, govorimo o dva glavna razdoblja postojanja, rane sedamdesete i rane osamdesete. Mislim da je nepotrebno napominjat, da su najvecu popularnost imali u prvoj fazi, kad su imali i hit singlove na top listama, "Tomorrow Night" i "The Devil's Answer". Za sve nas koji smo u to vrime pratili zbivanja u rock muzici, Atomic Rooster ce uvik biti jedan mistican sastav, poteka iz jos misticnijeg “Crazy World of Artur Brown”. Isto tako, bit ce pamcen ka sastav koji je dao jednog Carl Palmera i ugostija Cris Farlowa. Dakako, nemojmo se zavarati, slusanje albuma “Death Walk Behid You” jos uvik pruza neizmjerno zadovoljtvo, i zasto na kraju ne priznati, jedan je od mojih favorita u kolekciji. Za mene dovoljno! Eto ! ---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Evo i nagovjestaja onoga sta ide u emisji: Atomic Rooster - Death Walks Behind You Atomic Rooster - Tomorrow Night Atomic Rooster - VUG Atomic Rooster - Devil's answer Atomic Rooster - Black Snake Atomic Rooster- A Spoonful of Bromide Helps The Pulse Rate Go Down Atomic Rooster - Broken Wings --------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: Music LP-Underground - Live Streaming feta |
