ponedjeljak, 10.06.2013.
Narodna Medicina - II dio
|
Ljek za zgaravicu, nadutost, zelucanu kiselinu, Evo i drugoga ljeka koji mi je pomoga. Njegovo velicanstvo - luk ! Ako ste bili ili jos uvjek jeste, te srice ka i ja, pa imali zelucanu kiselinu, uz to, nadutost i zgaravicu, uz zahebanu probavu, podagdjate, imam ljek za vas. Garantirano djeluje, jer govorim iz vlastitog iskustva. Idemo se malo vratit u proslost, daleku, a i onu blizu. Sa zelucanom kiselinom se borin otkako znam za sebe. Gastale i ostale preparate sam izbjegavao, a u nuzdi bi rastopija malo sode bikarbone., da mi smiri zeludac, da mogu spavat. I to je tako islo, sa usponima i padovima. Godinama nisam moga jesti frigano, pa onda iznenda sam mogao, iako bi cutija, pa je onda udrilo po vinu. Crno vino nisam moga omirisat, da mi kiselina ne udre u dusnik. Prije par godin, ne sican se vise koliko, ali ima tome tri, cetiri godine, presta san pusit. Nikakvo cudo , jedan od stotine, pa i tisuce. No prestankom pusenja u organizmu mi se dogodija rasomon. Zelucana kiselina podivljala, bilo sta da san pojeo, ajme, napit se vina, osin nekog bilog, je bila iluzija, poremetija mi se metabolizam, sta oce rec, sve one rutinske jutranje radnje, pocevsi od odlaska u zahod, sad su poprimile oblik avanture. Nadutost me gusila. Non stop mi je drob bija ka balun i tvrd ka kamen. Slusa san price o “helikobakterijama” ili tako nekako, i tretmanu sa antibioticima. I otisa na net malo prostudira. Ajme, je da ti jaki antibiotici unistavaju “helikobakterije”, ali uz to, u potpunosti opustose probavni trakt, koji nakon tretmana treba miseci i miseci za oporavak. A sta je najtragicnije, tretman antibioticima, ipak ima ograniceni ucinak, odnosno nije permanentan. Dakle, svako malo se kljukat ljekovima!
I tako jednoga dana, nasli se u drustvu u kojem je bila gospodja Dajana, (nju cete poznati pod nadimkom “Sizika”), I ja po obicaju udrija naricat o hudoj sudbini, samo sta suza nije kanila. A ona kaze, ma imam ti ja jedan ljek, stari narodni, provaj mozda ti pomogne. I dala ona meni ricetu, cim san vidija da je luk glavni sastojak, odma mi se probudila nada. Kako je to bilo vrime kad san skoro vec pakova kufere za nabrod, prije odlaska san napravija taj ljek i odnija ga sa sobom. Nakon par dana, kad san se smistija, poceja san ga pit, po upustvima koje mi je ona dala. I sta vise rec. Da ne djeluje, nebi ovo pisa. Ali brzina kojom je to sve skupa pocelo djelovat je bila zapanjujuca. U roku od sedmicu dana nisan osjeca kiselinu. Sljedece sedmice san poceo sa crnim vinom i jeo frigano. I sican se, nakon tocno dvadeset dana, napravija test. Da sam to napravija prije nego sam poceja uzimat ovaj ljek, bila bi to smrtna presuda. Ovako, isa san na rizik. Otisa u pizzeriju na brodu, narucija dvi najmasnije, najnezdravije pizze i uz njih popija dvi pive. I ravno u postelju. I znate sta, spava ka bebica do manovre ujutro!! Nevjerovatno, ali garntiran svojim iskustvom da je istina. U roku od par sedmica od pocetka uzimanja ovog ljeka, svi simptomi su nestali, sve tegobe kao rukom odnesene, sve se vratilo u normalu, apsolutno sve. Evo par godina je proslo, ljek uzimam tu i tamo, mozda jednom ili dva puta na godinu, sa priskocima, i jos uvjek nista od simptoma da bi se neka od nevolja mogla vratiti, ne osjecam. Nadam se da ce ostati tako! I sta vise reci, umisto ljekova, antibiotika, tableta i cega sve ne uzmite samo ovaj ljek – necete pozalit. Ne govorim samo o novcu, novac dodje i otidje, govorim o zdravlju, govorim o tome da ljecenjem jednoga ne unistavate drugo. Zato ovim putem zelim zahvaliti Dajani (Siziki) na ovom ljeku, sa jednim velikim HVALA! Iza kraj, zasto ne podjeliti sa svima recept za ovaj ljek. - Nabaviti luka, po mogucnosti iz Zagore (Ljubitovca) - 30 dkg luka isickati na sta manje komadice, i uliti u 3 dcl 96% alkohola (kojeg se moze kupiti u ljekarnama) - smjesu luka i alkohola drzati u frzider dvi sedmice - nabaviti sterlinu gazu i kroz nju procidi luk i alkohol. - u gazi ce ostat pasteta od luka. - e sad, nju triba strukat sta je vise moguce, jer te bile kapi su esencija ljeka, sta ih je vise, ljek je dljelotvorniji. (ja upotrebljavam strukapatatu) - dobivenu tekucinu uliti u plasticnu bocu i ne stavljati vise u frzider. - kupiti kapaljku i u nju ulit dozu – kad se ulije nova doza u kapaljku obavezno prolemuckat bocu, da se dobije sporko bila boja tekucine. (bucu promuckati svak iput kad se kapaljkom uzima ljek!) u krizaljci doli, je opisano kako se ljek uzima. zapocima se sa 1 kapi pa 2 itd....kad se ispuca ovu krizaljku onda 3 x 25 kapi dnevno prije obroka (dan jutro podne navecer u pola deci mlijeka ili soka ) ------------------------------------------------------------------------------------------ dani kapi 1 1 2 3 2 4 5 6 3 7 8 9 4 10 11 12 5 13 14 15 6 15 14 13 7 12 11 10 8 9 8 7 9 6 5 4 10 3 2 1 Ima jos jedna primjena, ako se cilja samo na helikobakteru: Nataste u 3 dcl mlake vode pomijesati jusnu zlicu lijeka i popiti naiskap !! Provjereno gnjusno i nepitko ... smrad nesnosan ...ali luk radi posal !!!! Eto! Feta |
nedjelja, 09.06.2013.
Narodna Medicina - I dio
Ljek za upalu desni
|
Idemo malo drugacije. O korisnim temama koje mogu pomoci. Imam dvije za to. Ide prva! Neznan koliko ljudi pati od upale desni, ali ja san bija jedan od tih sretnika. Sve je pocelo tamo negdi prije vise od 20 godin, sicnan se prve boli nakon sta san smaza plecku od janca sa raznja, nakon sta smo stavili krov na novu kucu (btw, koja sad bas i nije nova). Dugo me nakon zvakanja bolila desna, ali proslo. No u manje vise svim prilikama nakon toga, desna bi me zabolila kad bi zvakao meso. Minja sam cetkice za zube, nabavija elekricnu, koja je pomogla krvarenju, ali ne i upali. Polako sam naucio zivjeti sa “kronicnom” upalom. Citao sam o tome preko neta, ali nikada nisan ima volje nesto poduzeti. Prije nekoga vrimena ima san problema sa jednim kutnjakom, izvadija zivac, ocistija, broija zvizde od bolova i pored inekcija. No kako se zub smiirja, tako je desno oko njega pocelo bolit i bolit. Prije par miseci san tija cak izvadit zub, jednostavno mi se popelo navrh glave. Povremena bol se pretvorila u permanentnu. Vise niti zvakat nisam moga na tu stranu. I to je povjest.  Idemo u sadanjost. Kad san dosa na brod, citan onako po netu, iz dosade, o maslinama. Maslina ovo, maslina ono, maslina ovako, maslina onako. Ma sve to znam i od prije. I onda mi upadne u oko jedna recenica, skoro san zatvorija stranicu, bila dosadna za citat. Kaze, pokusat cu citirati, “Ukoliko patite od upale desni, najbolji ljek uz caj od kadulje, vam je zlica maslinova ulja ujutro prije pranja zubiju. Prolemuckajte u ustima 15 do 20 minuti i ispljunite, a mozete i progutat, maslinovo ulje je zdravo.” Palo mi napamet, svi pusti ljekovi, sva cuda oko zubara, krema i sta ja znan, a obicno maslinovo ulje sve radi! Nisan ima sta izgubit. Sutradan ujutro prije pranja zubi, srknen jednu zlicu maslinovog ulja i muckan, muckan. Ispocetka mi bilo oko ka, bljak, ali kasnije je pocelo prijat. Neki blagi umirujuci okus se razlije ustima, skoro osvjezavajuci. I tako nekoliko dana. I ono sta sad sljedi, ne morate virovat, ali ne tangira me bas, jer nakon par dana san normalno griza i zvaka najtvrdje meso, upala je nestala ka rukon odnesena. Evo i dan danas, skoro tri miseca od toga, da se kucnen u drvo, niti traga upali. Svako jutro prolemuckan malo maslinovog ulja, kadikad cak i u toku dana da osvjezin dah, noromalno jedem, grizem, zvacem. Eto, zelija san to podilit sa svima koji imaju isti problem ka sta san i ja ima. Ljek, i to nevjerovatno efikasan je nadohvat ruke i skoro besplatan. E da, za razliku od farmaceutskih ljekova, pored financijskog, ovaj nema nikakvih nus pojava. Niti jedan organ vam nece stradat od ovog ljeka. A ako progutate tu zlicu ulja ujutro, mozete po starom alko obicaju trgnit i koju viska, alkoholne pare nece otic u primozak! Eto Feta |
subota, 08.06.2013.
Golubovi i Progresivna Muzika
|
Zivot pise romane, kadikad pise price, a kadikad nam napise samo jednu crticu, koja nas dojmi vise od bilo kojeg romana. Dvije potpuno nevezane price, sa potpuno nevezanim akterima, u totalno drugom vremenu i okruzenju, pricaju istu, tuznu, zivotnu pricu. Svi svjedoci tih prica, osim dakako, samih aktera, manje vise, dozivljavaju ih kao jednu epizodu ili ih registriraju kao znak suosjecanja. A price su zivotne. Zivotne toliko da mjenjaju zivot ljudi kojima su ispricane.  Radnja prve price se odvija u proslosti, prije nekih cetrdesetak ako ne i pedesetak godina. Mjesto dogadjanja, Zedno, na Ciovu, navise Trogira. Tesko se zivilo u to vrime. Nestasica i siromastvo su pritiskali na sve strane. Ljudi su radili, mucili se, zivjeli zivotom koji je jos uvjek koracao sa prirodom. Zedno je, kao sta samo ime kaze, bilo bez tekuce vode. Jedini izvor je bio gustirna. A gustirna se punila kisnicom, koja je dolazila sa krova i naplova. Glavni akter ovog djela price je moj pokojni tast, Boze, koji je pored svog rada, u polju, u skveru i pomaganja susjedima i prijateljima, pronalazio vremena za svoj hobi, svoju veliku ljubav – golubove. Uzgajao ih je, brinuo se o njima, uzivao u njihovom drustvu. Pustao ih svakodnevno i svaku vecer su mu se vracali. Jednoga dana doktor je dosao u kucu i rekao, da golubovi svojim izmetom po krovu zagadjuju vodu u bunaru i da moraju otici. Neznam kako se Boze osjecao kad je cuo presudu, mogu samo pretpostavit koje su mu misli strujale glavom. No izlaza nije bilo. Zivot je okrutan u svojoj biti. Sam je sve golubove poubijao da bi vodu zastitio od zagadenja i time sprijecio da bolest zakuca na kucna vrata. Nikada mi nije pricao o tome, vjerovatno mu je i nakon toliko godina bilo tesko misliti na tu tuznu epizodu u svom zivotu. Danas, brisuci vec gotove, neobjavljene synopsise sa bloga, koji su trebali biti, sad vec nepostojece emisije, eto, sjetio sam se tasta Boze i njegovih golubova. Feta |
petak, 07.06.2013.
Music LP-Underground
|
Obavijest svim slusateljima emisije Music LP-Underground i citateljima Feta bloga Ovim putem vas obavijestavam da prestaje emitiranje emisije Music LP-Underground na Gradskom Radiju Trogir. Ovo ne znaci da se gasi sama emisija, dapace, u zavrsnim pregovrima sam sa nekoliko postaja i u toku je izrada portala koji ce putem interneta promovirati i pratiti emisije. Zahvaljujem svima koji su redovno ili povremeno slusali moju emisiju i posjecivali blog. Do skorog slusanja! Feta |
utorak, 28.05.2013.
Music LP-Underground - #125
|
Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 04.06, 2013 u 19:10 sati Gnidrolog – I dio Sljedeci utrak krecemo u posjet jednom neobicnom sastavu. Neobicnom pocevsi od imena, do samog muzickog izraza. Govorit cemo o sastavu koji je imao sve predispozicije postati veliki, ali nikad nije dosao ni blizu tom statusu, cak dapace, ostat ce zapamcen kao jedan od onih obskurnih sastava koji su popunjavali ondasnju uzburkanu progresivnu scenu, ne uspjevajuci prodrijeti do sire publike, iako su u potpunosti definirati svoj izricaj i razvili osebujan stil. Da ne bude zabune, ta obskurnost nema negativni predznak, ali je indikativna iz mnogo razloga. Ovaj put se dogodilo ono sta mi se inace dogadja kad radim emisije o velikim bandovima. Dosao sam do pola sinopsisa, i jednostavno shvatio da, ako cu grupu predstaviti onako kako sam zamislio, a to su u ovom slucaju dva albuma u jednoj emisiji, da jednostavno to nece biti to. Zbog vremenskog ogranicenja, bilo bi to povrsno, plosno izlaganje cinjenica i taksativno slusanje muzike, koja to ne moze podnjeti. Ova je grupa je isuvise kompleksna, da bi se tako jednoznacno mogla u potpunosti definirati, te samim time, zahtjeva daleko vise prostora. A i zasluzila ga je! Stoga sam odlucio, u sljedeci utorak ide prva od dvije emisije posveceno ovoj grupi. Grupa se zove Gnidrolog. U prvoj emisiji cu je predstaviti njen prvi album, “In Spite Of Harry’s Toe-nail”, a u iducoj, drugi album “Lady Lake”, te zaokruziti emisije o ovoj grupi sa izvacima iz posljednjeg albuma, izdanog 2000. godine. Budite s nama u utorak, na valovima Gradskog Radija Trogir, malo iza sedam uri, kad ide emisija Music LP-Underground! Synopsis Gnidrolog je bio engleski progresivni rock band aktivan sedamdesetih godina. Oni koji znaju za njih prepoznaju ih po jedinstvenom zvuku, koji se cesto usporedjivao sa daleko poznatijim imenima, kao Van der Graff Generator, Jethro Tull i Gentle Giant. Kazem, usporedjivao, jer Gnidrolog je bilo tesko smjestit bilo gdje i zbog jedinstvenog zvuka koji su donjeli. I prije nego pocnemo pricu, da pojasnimo samo ime banda. Naime, ovo neobicno ime banda dolazi u stvari od anagrama prezimena blizanaca Goldiring, koji su osnovali ovu grupu. Dunque, band su oformila braca blizanci, Colin i Stewart Goldring, 1969 godine. Pridruzio im se bubnjar Nigel Pegrum, koji je jos svirao na flauti i oboi. Niegel je upravo napustio embrionalni Uriah Heep, koji se tada zvao Spice. Na basu i celu su pridodali Petera “Mars” Cowlinga. Za vokal je bio zaduzen John Earle, te Charlotte Fendrich na pianu. 1972 godine ulaze dva puta u studio. Najprije izdaju “In Spite Of Harry’s Toe-nail”, da bi krajem godine izdali svoj drugi “farewell” album “Lady Lake”. Oba albuma predstavljaju mala remek djela u svojim okvirima i sa svim svojim manama.
“In Spite Of Harry’s Toe-nail”, prvi album izdan te godine, donosi ovu grupu u jednom lucidnom izdanju, prepunom neocekivanih muzickih pasaza i prelaza. Melodiske linije se preljevaju jedna preko druge kao i instrumenti koji ih prate. Muzika je pomalo brutalna, krta i definitvno nepolirana. Odsustvo klavijatura, obveznih u to vrijeme, stvorilo je prazninu koju se kadikad i ne trude popunit. Time kreiraju neobicnu atmsferu u kojoj odzvanjaju zice cela ili suplji zvuk flaute. Svi uvjeti za pastoralu, idilicnu, muziku, kakva se srece na kartolinama, su tu. Ali ne, dobivamo sirovinu, skoro neobradjenu po svim mogucim rubovima. Downtempo pasazi su instrumentalno minimalisticki, skoro prazni, ali prepuni magicne atmosfere. Istovremeno, kad o strukturi govorimo, svi instrumenti su “kruto” u sluzbi kompozicije, nema jamova, nema nepreglednih sola, sve je podredjeno njenom velicanstvu – kompoziciji. Kod muzike Gnidrologa nije bitno dali je tema lagana ili brza, osjecaji izviru sa svih strana, iza svakog kantuna pomaljaju se neobicni zvukovi u svim mogucim kombinacijama: glas sa flautom, flauta sa cembalom, gitara sa celom, bubnjevi sa kontrabasom, kontrabas sa gitarom i nema svrhe vise nabrajat. Ovim zelim nesto drugo reci osim same nabrajalice. Naime, u posljednjoj recnici je sadrzan opis djela muzike jedne druge velike grupe – grupe King Crimson. No ni tu nisam pogodio bas u centar mete. Akusticni djelovi, pogotovo oni protkani saxofonom i gitarom, to je skoro pa cisti Van Der Graff Generator. Teme na albumu su, kako je jedan kriticar svojevremeno napisao, “ticking bombs”, spremne da eksplodiraju u zvuk daleko poznatijih suvremenika. No i kad dodje do te ekplozije, Gnidrolog ostaje svoj. Ostaje pecat i potpis kojeg u povjesti progresivne muzkie rijetko tko moze sebi prustiti na ovako osebujan nacin. Ajmo ukratko o prvom albumu “In Spite Of Harry’s Toe-nail”. Album otvara multidimenzionalna, “Long Live Man Death”, sastavljana od dva djela. Prve minute ovog openera tjeraju vas da shvatite da ste pred jednim novim slusalackim iskustvom. Nakon sta se se tek navikli na freneticni vokal iz uvoda, protrese vas pastoralni pasaz sa gitarom i timpanima. No ni to ne traje dugo. Kresendo kraja zavrsava u beskraj i tamu. “Peter” zapocima sa flautama i celom. Ne mogu se oteti dojmu sa poredbe King Crimson sa “Island” faze. Skoro klasicna tema, koja je mogla biti napisana od bilo kog od velikana klasicne muzike. “Snails” nastavlja album. Tema brutalna u svojoj konstrukciji, intezivna u tempu, hipnoticka u atmosferi, pepuna neobicnih zvukova, ala Hamillovog vokala, i nadasve, skoro metalnim zvukom gitare. Ovo je zvuk “koji bi Robertu Frippu izmamio smjesak”, to je sigurno. “Time And Space” nastavljaju ovaj cudnovati album. Pocima sa laganicom, kroz vokal i obou, uz cembalo. Flauta ima neki mracni ton, sumorni ton nagovjestaja. Ne zanista. Jer nakon jazzy djela sljedi freneticno zatvaranje. I to kako, neocekivani solo na gitari. Tesko da se ovakvo nesto u zivotu culi. “Who Spoke” donosi baroknu atmosferu, akustika u svojo punoj velicini. “Goodbye-Farewell-Adieu“ se naslanja na “Who Spoke”. Slicne atmosfere, skoro intimna, instrumentalno ogoljena i fokusirana na vokal. Skoro jedina tema na albumu koja po nekim standardima spada u rock muziku cistog tipa. Album zatvara naslovna”Harry's Toenail“. Flauta i bass nas uvode u hitoidni dio teme, emocionalno nabiven solo na gitari, a na kraju velicanstveni finale u najboljoj jazz rock maniri. Cudesno sve skupa. Toliko o muzici s albuma. Sta se omota tice, nisu se proslavili. Dizajn omota jeu totalnom neskladu sa muzikom koja u njemu pociva i nije mi jasno sta je grupa htjela s njime reci. Ocito su to i sami uvidjeli, jer za razliku od ovog, prvog, omot drugog albuma je vec remek djelo svog zanra. I prije slusanja albuma, jedna vazna notica. Muzika na ovom pa i na drugom albumu je veoma kompleksna. Pored kompozicije, viseslojnost joj daju aranzmani napisani u svim mogucim stilovima, od djelova ciste klasike, preko fuzije svih danasnjih stilova u rocku, do acid jazza. Kao i sva kompleksna djela, tako i ovo, od slusaoca trazi potpunu paznju i neizmjernu kolicinu koncetracije. Poslusajmo ovaj album. Pripremite se na nesvakidanje putovanje. Gnidrolog i album “In Spite Of Harry’s Toe-nail” Za razliku od prakse prosirenih izdanja, kad su ona defacto druge verzije tema sa albuma, pa cak i demo snimke, na ovom CD-u nalazimo cetiri teme kojih nema na ovom albumu, ni na bilo kojim drugim izdanjima. Sve cetiri teme su konceptualno na tragu albuma, te je jedno od objasnjenja losija kvaliteta zvuka, iako se i ona mogla poboljsati u studiju i dovesti na razinu ostalih, a drugo, vise vjerovatno, limitirano trajanje vinila. Bilo kako bilo, poslusat cemo i ove snimke, jer one upotpunjuju zvucnu sliku cijelog albuma, ali u neku ruku cak najavljuju sljedeci.
Bit ce to prvi dio muzickog djela o ovoj grupi. Nastavak sljedi iduci utorak, kad sljedi drugi album grupe “Lady Lake”, te odabrane teme sa treceg albuma “Gnosis”, izdanog 2000. godine, nakon reformiranja grupe, te po obicaju, moj finalni kometar. O produkciji albuma namjerno nisam tija govoriti, jer vec sam rekao u par navrata u ovakvim emisijama, da je cjelokupan pokret patio od povrsne produkcije, zbog same cinjenice da je muzika nekomercjalna i kao takva, neisplativa za neka veca ulaganja od strane diskografskih kuca. Da je produkcija na ovom albumu mogla biti bolja, mogla je, da je mogla biti mastovitija i kreativnija, mogla je, ali time nisam nista novoga rekao. Na srecu, sama kvaliteta muzike ponistava lose u produkciji. I pitam se, da su ovi ljudi stvarali u nasem stoljecu i pod uvjetima koje danas ima iole svaki ozbiljniji studio, kakva bi to muzika bila, kakva bi to slika bila? I pitanje svih pitanja. Kako bi izgledao ovaj album da ga je producirao Alan Parsons u kojem vrhunskom studiju? Mislim da onda veceras nebi govorili o obskurnoj grupi koaj se zove Gnidrolog, vec o velikanima jednog pokreta. Steta! Eto Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: Feta |
utorak, 21.05.2013.
Music LP-Underground - #124
|
Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 28.05, 2013 u 19:10 sati The Law – “The Law” I sljedeci utorak ostajemo na povrsini. Predstavljam kratko zivucu englesku grupu The Law i njihov istoimeni album. ----------------------------------------------------------------------------------------------- Kad sam prilikom planiranja buducih emisija prolazio kroz sumu grupa i prasumu naslova, u oci mi je upala grupa The Law. Za razliku od mnogih, ova mi je grupa upala u oci zbog toga jer sam album preslusao dvaput, jednom kad sam da dobio, i drugi put da se uvjerim da sam bio u pravu kad sam ga prvi put cuo. I od tada je u arhivi. Znajuci da je Paul Rodgers jedan od dvojice osnivaca grupe, ipak me zagolicalo, da nisam slucajno prebrzo otpisao ovaj album i grupu. Stoga sam ispred sebe bacija kost, i evo, ide moje definitivno o ovoj grupi. Budite s nama u utorak, na valovima Gradskog Radija Trogir, malo iza sedam uri, kad ide emisija Music LP-Underground! Synopsis Nema se bog zna sta reci o povjesti nastanka. Uglavnom, 1991 godine Paul Rodgers susrece bubnjara Kenney Jonesa, i u nevezanoj prici dolaze do nekih zajednicih ideja. Jedna od njih je bila da se osnuje labava grupa, u kojoj ce njih dvojica biti clanovi, a svi ostali ce biti u prolazu, prema potrebi. To je trebalo omoguciti Paul Rodgersu maksimalnu slobodu stvaranja i neometanu realizaciju u studiju. Inace, samo da se podsjetimo, Kenney Jones je cjenjeni bubnjar, koji iza sebe ima reputaciju britkog i kao masina tocnog sviraca po kozama. Na svjetla pozornice je isplivao kao bubnjar Small Facesa, potom reformiranog istog banda u Faces, da bi nakon Kieth Moonove smrti, bio neko vrijeme clan The Who. Na drugoj strani, do osnutka The Law, Paul Rodgers iza sebe ima neusporedivo siru i jacu karijeru. Sezdesetih na sedmadesete je bio lider jedne od najvecih grupa na Otoku, grupi Free, da bi potom osnovao planetarno popularnu, Bad Company, te potom kratko zivucu, ali izrazito autorski i personalno jaku, grupu The Firm.
Postoje dvije verzije price, kako je band dobio ime The Law. Prva kaze, kad su Rodgers i Jones bili u jednom pubu, dogovarali buducu suradnju, a iznad njih je visio natpis o nekoj regulativi, koji je zapocimao sa “The Law Says….”. Vidjevsi to, dvojac se slozio oko buduceg imena. Druga je prica savim drugacija, i kaze, da je za vrijeme posasti po Americi, posasti koja se zvala Bad Company, kao predgrupa nastupila na par koncerata, americka grupa The Law. Rodgers im je pristupio i rekao da mu se svidja to ime, i da ce ga kad tad iskoristiti. Receno-ucinjeno, nakon dvadeset godina, osniva grupu pod tim imenom. Bilo kako bilo, album izlazi, a prije njega singlica “Laying Down The Law”. Singlica se penje na prvo misto Billboarda, obecavajuci dobar plasman albuma. Nazalost, to se nije ostvarilo. Album dolazi na top listu, ali se penje na 126. mjesto Billboarda, sta je za Rodgersa bilo jednako cistom porazu. Nisam bas siguran, ali koliko se sjecam, to mu je bio najgori plasman u zivotu sa nekim albumom. Zasto je tomu tako, mogli bi lametirati danima. No, neki ociti razlozi postoje i to debeli, jer ljudi koji vole Rodgersa i njegov rad su sigurnio imali razloga, ne kupiti ovaj album. No, objasnjenje za to cemo ostaviti za malo kasnije, ajmo poslusati album. Nakon odslusanog albuma, emisiju nastavljamo sa osvrtom na grupu i sam album Dunque, album je lose prosao i to je dovelo do raspada grupe. Ajmo pokusati odgovorit na vec postavljano pitanje, zasto je tomu tako? Pored cinjenice da su na albumu svirali najeminentniji sudijski muzicari, pa cak i neke od zvjezda rock scene, kao sta su David Gilmour, Bryan Adams, i Chris Rea, muzika na albumu jednostavno nema suga, nema one nevidljive, ali odlucujuce niti, kad muzika ma koliko jednostavna ili kompleksna bila, jednog momenta osvjetli slusaoca i uvuce mu se pod kozu. Nadalje, ovo je prvi, a vjerovatno i posljednji put da se Paul Rodgers oslanjao na vanjske suradnke, kad se radilo o komponiranju. Ironija je tim veca, da je jedina tema sa albuma, “Laying Down The Law”, koja je dosla na prvo misto Billboarda, u stvari Rodgersovo djelo. To samo ukazuje na pogresni pravac kojim se kretao ovaj projekt. Jer, teme sa albuma su prosjecne, kakvih ima na tone po stotinama albuma diljem muzickog svjeta i vjerovatno, kakvih se na tone nudi svakodnevno za sitnis od autorskih prava. Sta ocu reci, muzika na albumu je plosna, bez one punokrvnosti, koju sam bar ja ocekivao. Rodger s druge strane, svojim pjevanjem plovi u cisti manirizam, ne dajuci nam nista od onoga sta vec nismo od njega culi, pa cak mnogo puta. No prije se bar potrudija da to bude nabiveno emocijama. I da spomenem Jonesa. Zal mi je ovako pisati, ali taj covjek je kao masina, precizan, ritmicki savrsen, uglavnom, na papiru savrseni bubnjar. No, ono sta ja ocekujem od bubnjara nije da bude masina, cak dapace, obrnuto, da bude covjek. Osnovna osobina covjeka je masta. I toga nema u njegovom bubnjanju. Nisam ga nikad gledao uzivo, tako da stvarno ne mogu sa stopostotnom sigurnoscu poctrtati ono sta sam napisao, ali sudim po nome sta sam cuo na albumu. A da ovom prilikom spemenem i to, da je Rodger Daltrey, vokal The Who, bio protiv toga da Jones ostane u grupi kao bubnjar. Iako ga je Pete Townshend stitio, kazavsi, da je on dobar za grupu, ipak je logika na kraju pobjedila. Jer Moona kao prvo, nije mogao nitko zamjeniti, a ako je ipak trebao netko, Jones sigurno nije bio taj. I tu se slazem sa Daltreyem 100% Produkcija na ablum je kristalna, profesionalno odradjena, ali bez zivota, prazna. Bez trunke kreativnosti, kako sa strane samog producenta, tako i u hvatanju trenutka u studiju, koji mozda nije bas savrsen, ali koji je pun zivota. Ta se beskrvnost osjeca tokom cijelog albuma, debelo podrcrtavajuci manirizam u koji je uronjen ovaj album. I sta na kraju reci. Vanseriski muzicari, elitni kompozitori, ispolirana produkcija, ipak nisu uspjeli izvuci album iz gliba prosjecnosti, a pogotovo ovo vrijedi u kontekstu samog Paul Rodgersa. On je bio i ostao ikona rock muzike, covjek koji je najprije oborio Otok sa grupom Free, a zatim cijelu zemaljsku kuglu sa Bad Company. Covjek koji je napisao neke od najljepsih tema u muzici, covjek, vlasnik vanseriskog glasa koji se idealno utopio u kontekst muzike koju je stvarao, sve do ovog albuma. Ipak je moja prvobitna ocjena ovog albuma bila blizu ove danasnje, te ce, vjerovatno ovaj album zavrsiti u permanentnoj arhivi moje kolekcije. Mozda se netko od vas, koji ovo slusate, nece sloziti sa mnom u ocjeni ovog albuma i to je OK. Svatko ima pravo na svoje, osobno misljenje, a ja sam svoje upravo iznio. Ukoliko itko ima neki drugaciji stav i zeli da ga se cuje, slobodno me moze kontaktirati preko mog bloga u vidu komentara ili na mail, osobni ili na Fetinu adresu, koja se isto nalazi na blogu. Ukoliko ta primjedba bude argumentirana, bit ce mi zadovoljstvo objaviti je na blogu ili cak napraviti novu emisiju, sa sasvim drugacijim vidjenjem ove grupe. Dotle, to je to! Eto --------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: Feta |
utorak, 14.05.2013.
Music LP-Underground - #123
|
Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 21.05, 2013 u 19:10 sati Heart – “The Essential Heart” U sljedeci utorak izranjamo na povrsinu da bi uvatili malo zraka. Iz dubokog undergrounda njemackog progresivnog Krautrocka, letimo preko oceana, tocnje u Kanadu odakle potice sastav kojeg cemo veceras slusati. A slusat cemo i predstaviti rock grupu Heart. Budite s nama u utorak, na valovima Gradskog Radija Trogir, malo iza sedam uri, kad ide emisija Music LP-Underground! Synopsis Povjest grupe Heart seze u rane sezdesete, kad basist Steve Fossen oformljava grupu The Army. Pridruzuje mu se Roger Fishe na gitari, Don Wilhen na drugoj gitari, te Ray Schaefer na bubnjevima i kao vokal. Nastupali su lokalno nekoliko godina, ali bez nekog veceg uspjeha. 1969 godine grupa prolazi kroz personalne promjene. Kao vokal dolazi Gary Ziegelman, James Cirrello na gitari, Ron Rudge na bubnjevima, Ken Hansen na udaraljkama i Debi Cuidon kao vokal. Tom prilikom mjenjaju ime u White Heart, po naslovu zbirke prica Artura Clarka. Nedugo nakon toga mjenjaju ime u Heart. No bez nekog efekta. Tavoreci na rubu egstencije grupa se nekako odrzava na zivotu. Personalne promjene i dalje traju. Za nasu je pricu bitna 1970 godina, jer je to godina kad Ann Wilson dolazi u grupu. Band ponovo mjenja ime, u Hocus Pocus. No ni ta inkarnacija nije uspjela probiti lokalne barijere i doprijeti do sireg kruga slusalaca. Drugi znacajni datum je dosao 1974 godine kad se Nancy Wilson, Annina sestra, pridruzje grupi kao gitarista, posto je u bandu ostalo prazno mjesto nakon odlaska Rona Rogera, koji je pristupio grupi u njenom turbuletnom periodu neprestalnih personalnih promjena. Dolaskom Mike Rogera, Ronovog brata, u band, ponovo vracaju ime Heart i konacna postava je bila oformljena. Dakako, ajmo napomenuti, da je dolazak Mikea u band bio popracen njegovom vezom sa Nancy. Band ima mnogobrojne nastupe u Vancuveru, kojeg su odabrali kao svoj novi dom. Snimaju demo snimke u saradnji sa producentom Mike Flickerom, koji ce kasnje producirati njihovih prvih pet albuma. 1976 godine izlazi debut album, “Dreamboat Anne”. Album se dobro prodavao u Kanadi, sta je bilo lipo iznenadjenje za mladu grupu. U prvih nekoliko mjeseci, prodano je preko 30 000 primjeraka. Nedugo nakon toga, manager dogovora izdanja za Americko trziste, te 1976 godine bivaju u prodaju pustene dvije singlice “Crazy on You” i “Magic Man”. Singlice se solidno penju na Billboard listama, te zauzimaju deveto, odnosno, sedmo mjesto. Prodane su u tirazi od miljon kopija. Poslusat cemo dvije singlice, a uz njih i akusticnu verziju naslovne “Dreamboat Anne” 
Zbog nastrane reklame sestara, band raskida ugovor sa kucom Mushroom, te 1977 godine i potpusuje sa CBS-om. To dakako uzrokuje sudsku parnicu. Istovremeno, Mushroom izdaje nedovrseni album kojem daje ime “Magazine”. Frustrirana gluposcu propagandne kampanje, Ann pise tekst za buduci hit “Barracuda” , koji ce se naci na album “Little Queen”, izdanim skoro u isto vrijeme kad i album “Magazine”. Dakako, obje su strane sudski trazile zabranu izdavanja muzike grupe Heart. Na kraju balade, pobjedjuje band sa CBS-om i Mushroom je bio prisiljen povuci album sa trzista i dozvoliti grupi da ga zavrsi. Album izlazi i postize solidan uspjeh, a single “Heartless”dolazi do 24. mjesta top singlova, povlaceci sa sobom album koji se penje na 17. mjesto. Do danas, postaje platinast. Iste godine izlazi novi album “Little Queen”, na kojem ce se naci pjesma “Barracuda”. Ovaj ce singl boostirati prodaju albuma koji postaje Heartov prvi album koje se prodaje u vise od miljon promjeraka. Popularnost im je u skoro vertikalno uzlaznoj putanji. Ann i Nancy se pojavljuju na naslovnici Rolling Stonea, ali i mnogobrojnih drugih izdanja koja nemaju veze sa muzikom. Sljedece godine, nosene na krilima uspjeha, nastupaju pred 100 000 ljudi u Dallasu. 1978 godine Heart izdaje jos jedan album. “Dog and Butterfly” dolazi na sedamnaesto mjesto Billboardove top liste albuma i postaje duplo platinast. Dakako, album nosi istoimeni hit single. 1979 godine idila izmedju Nancy i Mikea zavrsava, te on ujedno napusta band. Fisher takodje odlazi, a umjesto njega u sastav dolazi Howard Leese, a Sue Ennis pomaze u komponiranju. Sljedeci album nije trebalo dugo cekati. 1980 izlazi “Bebe le Strange”, i penje se na peto mjesto nosen hitovim “Even up”. Album je inace treci uzastopni koji dolazi na top ten listu. Prije ovog hita cemo poslusat jednu njeznu gitarsku temu, meni posebno dragu. U ovakvim je temama Nancy jaka, i steta sta ih nema vise na albumima. Po izlasku albuma grupa krece na turneju. Na toj turneju dozivljavaju svoj vrhunac. Koncert su im kompetno rasprodani, publika ih voli, kritika ih voli, mediji obozavaju. Krajem godne, jos uvjek na turneji, izdaju singlicu “Tell It Like It Is” koja se penje na osmo misto top liste, te time postaje najuspjesniji single grupe u to vrijeme. Nakon ove trijumfalne turneje sljedi period neaktivnosti banda. Za to vrijeme diskografska kuca izdaje kompilacijski album, sa svim singlicama i obradama koje je grupa napravila. Tek 1982 godine izdaju novi album “Private Audition”, koji je ujedno i prvi kojeg nije producirao Mike Flicker. Band pokusava u svoje redove dovesti producenta Jimmy Lovina, ali ih ovaj odbija zbog, kako je rekao, nedostatka hitoidnog potencjala na albumu. Neimajuci kud, sestre se same prihvacaju producentskog posla. Tokom snimanja dolazi ponovo do personalnih promjena, ali gro grupe, sestre Wilson, ostaju neprikosnovene liderice banda. “Passionworks” je sljedeci album kojeg grupa izdaje nastojeci povratiti pozicije koje lagano, ali sigurno gubi. Naime, prethodnik, a ni ovaj album nisu polucili veci uspjeh kod publike ni na top listama.
Heart mijenja diskografsku kucu. Potpisuju ugovor sa Capitol Records i izdaju novi album. Prvi album pod novom tiketom, jednostavno nazvan “Heart”, vraca bandu izgubljene pozicije, te nakon dugo vremena grupa uziva boravak na top listama, kako singlica, tako i samog albuma, koji se by the way, prodaju u 5 miljona primjeraka. Inace album “Heart” je nosio usebi pet singlica, koje su sve redom dosle na top liste. Sljedeci album “Bad Animals” izlazi 1987 godine. Povjest se ponovila. Cak stavise, ovaj album po prvi puta promovira grupu u Engleskoj, te dolazi i na tamosnje top liste. Album nosi tema “Alone”, koja se kao singlica penje na prvo misto Billboarda. Album “Brigade” izlazi 1990 godine i postaje sesti platinasti album grupe. Dakako, ni ovaj put sestre nisu omanile sa hitovima. Album nose tri hita koja su obitavala na top listama u to vrijeme. Poslusat cemo “All I Wanna Do Is Make Love To You”, koji je dosao do drugog mjesta Billboarda i “Wild Child”, koji je dosegao sredinu ljestvice. Istovremeno, “Brigade” postaje najuspjesniji album grupe u Engleskoj, dosavsi na trece mjesto Otocke liste albuma. Nakon odradjene turneje na kojoj su promovirale album, izdaju i zivi album, vecinom sa materijalom sa posljednjeg. I tu negdje zavrsava to razdoblje banda, jer nedugo nakon zavrsetka turneje, Heart odlazi u hibernaciju. Sestre Wilson oformljavaju neformalni akusticni band The Lovemongers. Sa tim malim bandom intezivno nastupaju, reklo bi se, za svoju dusu, a i izdaju EP, na kojem su se nasle obrade “Battle of Elvermore”, Led Zeppelina i "Crazy On You". Heart se vraca na scenu 1993 godine, sa novima albumom “Desire Walks On”, sa ponovo izmjenjenom postavom. Album dolazi na 48. mjesto Billboarda, a singlica “Blac On Black II”, dolazi na cetvrto misto top liste. I druga dva singla su se isto nasla na top listi, ali ne tako uspjesno kao "Black On Black II" 1995 godine Nancy se odlucuje na predah, kako bi se posvetila familji. Za to vrijeme sestra Ann, odlazi naturneju sa malim bandom nazvanim The Ann Wilson Band. 1998 godina ponovo zatice sestre zajedno na putu. Ovaj put se Nancy pridruzuje Ann, i “ad hock” oformljavaju sastav kojem daju ime "Ann Wilson and Heart". I puno se toga jos dogadjalo, ali samo nabrajanje postaje bezpredmentno. Ono najbitnije smo manje vise rekli. Uglavnom, Heart se jos jednom vraca na scenu, i to 2002 godine, kad se sestre ponovo udruzuju i krecu na jos jednu turneju pod imenenom, Heart. 2004 izdaju jos jednan album, “Jupiter’s Darling”, prvi jos od daleke 1993 godine. No tu nije kraj, nakon njega izdaju jos “Red Velvet Car” i “Fanatic”, koji ih vraca korijenma i stilu sa kojim su zapocele svjetski pohod. Albumi ponovo vracaju band na top liste. Pored nebrojeno priznanja, pocasti i cega sve ne, Heart su dozivjeli najvece priznanje kada su nastupile u Kennedy Centru, na predstavi kojom se daje pocast zasluznim umjetnicima koji su doprinjeli podizanju umjetnicke svjesti na kontinentu. Te veceri pocast se odavala Led Zeppelinama. Heart sam gledao u par navrata u zadnjih par godina. U sjecanju su mi ostala dva njihova koncerta. Prvi samostalni, koji je bio podjeljen u dva djela. Uprvom djelu su izvodile svoje najvece hitove, da bi udrugom djelu, bez ikakvog kompleksa, zasvirale, najprije dio opusa grupe The Who, a onda dio opusa Led Zeppelina. Ne sican se kad san zadnji put toliko gusta u koncertu. Nevjerovatno kako su izvodile standarde rock muzike, sa kojom lakocom i preciznoscu pogadjale svaku notu, dodajuci ipak, svakoj kompoziciji svoj stih. Drugi koncert, bio je maloprijespomenuti u Kennedy Centru. Predstava je isla manje vise uhodano, sve dok Heart nisu izasle na scenu, i odsvirale “Stairway To Heaven”. Izvedba je bila toliko emocjonalno nabivena, da su inace hladnokrvnom Plantu, potekle suze. Nazalost nemam tu snimku, jer je izdana samo za iTune Store, ali i takva je dosla na prvo mjesto top liste nedugo nakon koncerta. Ipak cemo za oprostaj poslusati zivu izvedbu spomenute teme, izvedbu koja se nasla na prosirenom izdanju albuma ”Little Queen” Heart su prodali vise od 30 miljona ploca diljem svjeta. Imale su 20 Top 40 singlica, sedam Top Ten albuma i cetiri Grammy nominacije. Isto tako, Heart je jedna od rijetkih grupa u povjesti muzike koja je imala 10 albuma na Billboardovoj listi i to 1970tih, 1980tih, 1990tih, i u svakoj dekadi novog stoljeca, sa dakako, singlicama rastegnutim u istom vremenskom rasponu. To sve skupa im daje krunu najdugovjecnije rock grupe koju vode zene, u povjesti muzike. Nadalje, Heart je poziciniran na 57. mjesto na “100 Greatest Artists of Hard Rock”, po anketi VH1, i istovremeno, na 40.mjesto na listi “100 Najvecih zena u Rock’n Rollu”. 2011 godine su po prvi put nominirane u Rock and Roll Hall of Fame, ali ce uci u dvoranu slavnih ove godine, kako je vec najavljeno. I kad o zaslugama govorimo, ne smjemo propustit jednu veliku, bar sta se muzike tice. Naime, u njihov Bad Animals Studio su snimali najveci rockeri danasnjice, od Neil Younga, preko R.E.M., Pearl Jama, Soundgardena do Alice in Chains. I nakon svega sta san nabrojija, jeli ouopce potrebno ista vise kazati o grupi Heart. Pametnome dovoljno! Eto Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: Feta |
utorak, 07.05.2013.
Music LP-Underground - #122
|
Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 14.05, 2013 u 19:10 sati Dzyan – “Time Machine”/”Electric Silence” U sljedeci utorak prelazimo la Manche i preko Francuske sljecemo u duboke vode Krautrocka. Ako zaronimo u najvece dubine, tamo cemo naci obskurne grupe koje su svoj smisao postajanja i sviranja nalazile u iskljucivo vlastitom zadovoljstvu. Cudno a!? U tom okruzenju postojala je jedna grupa, koja je stvarala, bila i ostala cak na periferiji i tog pokreta, drugim rijecima, zivila je i stvarala na periferiji periferije. Nadam se da me sljedite. A ako i ne, uskoro ce vam sve biti jasno. Dunque, da ne duljim u ovom uvodu, predstavit cu progresivnu Kraurock grupu Dzyan. Budite s nama u utorak, na valovima Gradskog Radija Trogir, malo iza sedam uri, kad ide emisija Music LP-Underground! Synopsis Ajmo na samom pocetku reci par rijeci o Krautrocku, jer je taj pojam u nas gotovo zaboravljen, a pokriva nepregledno more grupa i pojedinaca, kojima je u biti zajednicko samo to sta su iz Njemacke i svirale su progresvnu muziku. Sama geografska dislokacija, to jest, udaljenost od Engleske i Amerike, je determinirala stupanj izolacije. Artisticke tendencije manje vise svih sudionka, su dodatno odvojile pokret, koji je time zivio svojim zivotom, stvarao po nekim drugim osnovama i sta je za mene osobno najvaznije, neopterecen ikakvom formom, ni okvirom, stvarao jedinstvenu muziku svih mogucih progresivnih smjerova. Kad jos na to sve skupa nadodamo muzicko obrazovanje muzicara ovog pokreta,a vecinom su bili akademski obrazovani, dobivamo ono sta se zove Krautrock. O ovim emisija sam se libija dotaknuti Krautrocka, je mi je to slaba tocka u smislu objektivnosti. Jednostavno mi se svidja manje vise sve, jer najveci dio opusa ovog samozatajnog pravca je tocno ono sta ja od muzike trazim i ocekujem, dakle, volim. I u tome je onda tesko biti objektivan. Do sada sam u obradio samo Amon Dull II i njihovo remek djelo, album “Yeti”, ostavljajuci za neka druga vremena bar najvaznije grupe ovog pokreta. Prije odlaska na put, kad sam trebao odluciti za par mjeseci unaprid, koje cu sve grupe predstaviti u emisiji za svog odustva, nametnula mi se i misao o Krautrocku. Nisam zelio nikoga iz mid streama (ovo uvjetno shvatiti), jer oni zahtjevaju veoma kompleksnu analizu i dakako, duboki pristup materijalu, za sta na brodu bas i nemam vremena. Stoga sam odabrao neki kompromis. Odradit cu jedan kratkozivuci Krautrock band, koji svoje postojanje ne vuce iz nekih drugih vremena ili bandova, a njegova legislativa nije nastavljena, vec zavrsava sa njegovim raspadom. I vecerasnja grupa mi se sama nametnula, jer je jedistvena cak i u tom specificnom progresivnom okruzenju. Sam izricaj su razvili do te mjere, da nitko nakon njih, bar koliko je meni poznato, nije nastavio stazom kojom su oni koracali. Eto, dakle, krecemo sa etno-jazz/rock/space/progresivnom perjanicom Krautrocka, grupom Dzyan. Dzyan je bio njemacki sastav, izrastao pod kapom Krautroka, oformljen u 1972 godini. Ime su uzeli od naslova drevne tibetankse knjige postanka, “Book of Dzyan”. U samo startu su zauzeli poziciju neortodoksnih rokera, stvarajuci svoju verziju fuzije Kraut jazza i rocka, protkanu space i etno elementima. Orginalnu postavu su sacinjavali Dieter Kramer na gitari, Jochen Leuschner, vokal, Gerd Ehrmann na saksofonu, Ludwig Braum na bubnjevima i Reinhard Karwatky na basu. Nedugo nakon osnutka dobivaju ponudu za snimanje ploce, te iste godine ulaze u studio i snimaju prvi album nazvan po imenu grupe, “Dzyan”. Sam album je bio sastavljen od dugih tema, koje su eksploatirale space rock, a pocivao je na jazzu i pomalo uvrnutom etno elektro-akusticnom zvuku udaraljki. Inace radilo se vecinom o instrumentalima ili mozda tocnije receno jamovima. Od same uvodne teme “Emptiness”, pa do zavrsne, “Back to Earth”, slusajuci putujemo jednim nepoznatim svjetom muzike, do tada neprozivljenim. Veoma je tesko rijecima opisati ovaj blend muzike, te je stoga mozda najbolje, za pocetak, poslusati par tema sa tog prvog albuma. Dakle, ide odabir tema sa prvog albuma njemacke Krautrock grupe, Dzyan Po snimanju prvog albuma grupa spada na trio i tako nastavlja sa radom. 1973 godine izdaju svoj drugi album “Time Machine” Album radi iskorak u izricaju i donosi grupu u punoj vizuri uvrnute jazz fuzije pomjesane sa eksperimentom, misticizmom i istocnim ugodjajem. “Time Machine” sadrzi cetiri kompleksna jama. U stvari, trebao bih izbjegavati ovu rijec ”jam” kad govorim o sastavima pod kisobranon Krautrocka. Jer spominjajuci tu rijec, gubi se osnovna orjentacija muzike. Zamjeniti je rijecju “improvizacija” je jos netocnije. A opet, na drugu stranu, nazvati ih kompozicijama, treba biti poprilicno elastican da bi se prihvatila ta formulacija. Istina je kao i uvjek negdje po sredini. Bilo kako bilo, album pored novog zaokreta posjeduje jos jednu novouvedenu komponentu. Radi se o skromnom, ali ipak primjetnom, uticaju Canterburyja. I sad, nakon svega nabrojenoga, ajmo pokusati zamisliti taj blend muzike sastavljen od, eksperimentalne jazz fuzije, obogacen misticnim uticajima istoka, sa temeljima u nekom hibridu acid-progressivnog rocka, sa primjesama etna, pod skromnom uticaju Canterburyja i na kraju sve skupa provuceno kroz blender Krautrocka. Aj se ti vise snadji ovdje hehe. Ajmo vise ne filozofirat, sve ce biti jasnije kad poslusate ovaj album. Dakle, sljedi Dzyan i njihov drugi album, “Time Machine”
1975 godine grupa izdaje svoj ultimativni i nazalost posljednji studijski album. "Electric Silence" objedinjuje sve sta su Dzyan dali u prva dva albuma, s posebnim naglaskom na orjentalno. Tome je pridonjelo dodavanje sitara i melotrona u sastav. No ovime je grupa krenila prema taboru velikana Krautrocka, taboru Popol Vuh-a, ali to je vec sasvim druga prica Album je za divno cudo, ne nemojmo se zavaravati, nije on vidjeo top lista, ali je za divno cudo, toplo primljen i od kritike, a i od publike. Album otvara devetominutna “Back Where We Came From”. Neminovna poredba sa pocetkom King Crimsonovog, “Larks Tongue in Aspic”. Veceg komplimenta, bar sa moje strane, nema. No za razliku od spomenute Crimsonove teme, “Back Where We Came From” ostaje u down tempu, nizuci fragmente i uspunjavajuci kompoziciju jamovskim ugodjajem. Srukturno, pored neospornog jamovskog uticaja, kompozicija poprilicno asocira na kolaboraciju Santane i Alice Coltraine, ali i to je vec daleko drugacija prica. U nastavku albuma dolazi “Day In My Life”, protkana sitarom i time neminovno dolazi s okusom Indije. Snazni temelji “ala Nukleus” vode kompoziciju do stanovitog kaoticnog zvuka koji pak u sebi sadrzi i te kakvu liniju logike. “The Road Not Taken” zatvara “a” stranu albuma. Satkana od fluidne atmosphere, skoro space ugodjaja, tema u drugoj polovini eskalira u ekcentricni jam, u kojem glavnu rijec vode violina i gitara uz pratnju sitara. “Khali” otvara “b” stranu vinila i po samom naslovu manje vise sve je jasno. Tema potpuno orjentirana prema Indiji. Melotron sluzi za pozadinsku muziku, dok istureni sitar i gitara odradjuju lavovski dio posla. Ista taj melotron stvara bazu za sljedecu temu na albumu, “For Earthly Thinking”. Uz zavrsnu, moja ommiljena tema. Udaraljke dostojne reputacije Jamie Muira i rana Crimsonova atmosfera, dakako, presvucena Krautom. Po mom gustu! I onda na kraju, closer, naslovna tema “Electric Silence”, moj apsolutni favorit cijelog opusa Dzyana. Zasto apsolutni favorit? Jednostavno, onaj tko je jednom poslusao Mahavishnu Orchestra, odmah prepoznaje rukopis kompozicije i nacin izvodjenja. Porediti nekoga sa jos i sa Mahavishnu Orhestra znaci samo jedno – dati mu kompliment kojeg jetesko nadmasiti. "Electric Silence" je siroko prihvacen od ljubitelja Krautrocka, te shvacen kao jedan od najboljih progresvnih krautrock albuma sedamdesetih. Velika vecina ide dotle da ga proglasava remek djelom ovog smjera. Ali, neka svatko stvori sud za sebe, ajmo prema albumu. Sljedi treci album Krautrock grupe Dzyan, “Electric Silence”. Uvjeren sam da cete svi vi koji imate otvoren um i ukus, uzivati u sljedecih 37 minuta.
Grupa Dzyan, kao dio Krautrock scene, je pronasla svoje mjesto pod kisobranom. Nazalost, najbolji album je bio ujedno i posljednji. Nakndano je na trziste dosao zivi album. 2010 godine “Mandala” je ugledala svjetlo dana, cetrdeset godina od svog nastanka. Bolje ikad neko nikad! Emisiju cemo lagano privesti kraju zavrsnim komentarom. Komentar bi se ovog puta sastojao od samo jedne misli, koja mozda zvuci hereticki, ali na kraju balade, izgleda da je veoma logicna. Kad sagledamo sve okolnosti oko ove grupe, pa i njoj slicnih, defacto bi bilo najbolje o njima sta manje pisati, jer samim pisanjem se pokusava smjestiti u okvir koji je potpuno neprikladan vec u sljedecem trenutku, a time se ponistava ona spontanost pri slusanju, kad slusalac nema pojma sta ocekuje i kad prima zvuk neopterecen poredbama. Dakle, prima ga u onom sirovom i cistom obliku, kakvom ga je sastav i isporucio. Stoga, mislim da je dovoljno ono sta sam u toku emisije izlozio o grupi i djelima, a njihova muzika govori sama za sebe. Eto Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: Feta |
utorak, 30.04.2013.
Music LP-Underground - #121
|
Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 07.05, 2013 u 19:10 sati Catapilla – “Catapilla”/”Changes” U sljedeci utorak cemo se posvetit jednom neobicnom, samozatajnom sastavu, koji je stvarao jos neobicniju muziku, na obicnim instrumentima. Sastav o kojem ce biti rijeci veceras necete naci na MTV-ju, necete ga naci ni na kakvim top listama, pa cak ce rijetko koji katalog sadrzavati informacije o njemu. Isto tako, mozemo reci da je bilo na stotine, ako ne i tisuce ovakvih, slicnih sastava i po cemu to onda vecerasnji odskace od njih i zasluzuje svoju emisiju? Odgovor vam necu odmah dati, vec na kraju emsije, ali sigurno je da ce te vec u toku nje, i sami doci do njega. U emisiji cemo pored tekstualnog djela, emitirati u cjelosti prva dva i ujedno jedina albuma ove grupe. Red bi bija da kazem o kome govorim. Predstavljam grupu Catapilla. Budite s nama u utorak, na valovima Gradskog Radija Trogir, malo iza sedam uri, kad ide emisija Music LP-Underground! Synopsis Kasnih sezdesetih proslog stoljeca, svaki kantun, svaka ulica, svaka garaza, svaki kvart, svaki grad, svaka zemlja, je imala svoje heroje na instrumentima. Vecina grupa je i pocela svoj uspon kao grupa iz ulice, da bi osvojila kvart, potom podrucje i naposljetku, za one koji su postali poznati u granicama grada, za njih se vec govorilo da su uspjeli. Isto tako, specificnost sredine je uvjetovala i vrst muzike koju ce band svirati. Tako recimo, u jednom Birminghamu, pokraj svih celicana i teske industrije nije mogao niknuti band kao Soft Machine ili Renaissance, vec jedino Black Sabath i njima slicni. Sljedom toga, u intelektualnim sredinama su nicali bandovi koji su bili na sasvim drugoj strani. Tako je u Canterberyju nikao cijeli pokret sa nebrojeno grupa, koje su odreda svirale progresivnu muziku, toliko specifinu da je cijeli pravac prozvan po njemu i danas je poznata kao Canterbury scena, prijestolnica progresivne muzike u Engleskoj. I kad govorimo o toj sceni, kao i svaka druga, imala je svoj centar (mid stream) i svoja rubna podrucja, u kojima su obitavale grupe koje su prihvatile smisao slobodne forme, ali ne i stil Canterburyja. I jedna od tih grupa je bila Catapilla, koju predstavljam veceras. Catapilla se oformila krajem sezdesetih u Londonu. Do vremena snimanja prve ploce, orginalni vokal Jo Meek je vec bila zamjenjena sestrom, Annom Meek. Uz saksofonistu Roberta Calverta, grupu su cinili bubnjar Malcolm Frith, basist Dave Taylor, gitarist Graham Wilson te duhac Hugh Eaglestone i Thierry Rheinardt na drvenih duhacim instrumentima. Band je za jednog nastupa uocio Patrick Meehan, manager Black Sabbatha. Omogucava im ugovor, te postaje producent prvog albuma. Album izlazi na alternativnoj Vertigo etiketi, koju je Philips osnovao da bi promovirao nekomercjalnu (citaj, progresivnu) muziku. 1971 godine album izlazi i grupa odlazi na turneju. Album je vec u startu pokazao o cemu se radi. Catapilla je odabrala svoj put. Iako se na prvi pogled cini da su teme u stvari jamovi, treba se ipak vratiti u to vrijeme i razluciti pojam jama. Jer neobavezno svirati je bilo jedno, no improvizirati i iz te improvizacije izvlaciti esencu koja se pretakala u kompoziciju, to je vec bila sasvim druga stvar. Tako su nastajala djela. Za razliku od tog tijeka stvaranja, Catapilla je defacto, jamove doslovno pretocila u kompozciju. Jer ne zaboravimo, jam je u to vrijeme postao pozeljna muzicka forma. Album je pun dobre muzike, koja se smjestala negdje na prelazu Chicaga izmedju prvog i drugog albuma, te sastava If i Flock, ali pomjesan sa daleko sirim progresivnim uticajem, dakako, protkan psihodelijom. Na momente cak vuce prema sastavima Canterbury scene, prvenstveno Soft Machine i Nucleus. Ukratko, ma koliko se trudili definirati ovaj muzicki izraz, i smjestiti ga u neki okvir, tesko da se to moze jednoznacno napravit. Stoga je mozda najbolje ostati na asocijacijama, a gdje svrstati muziku, ostaviti vremenu koje je najbolji pokazatelj. Album otvara "Naked Death", sumorni opis svakodnevnice i dakako, moderne sizofrenije. Uvod dostojan King Crimsona, a pogotovo se namece asocijacija radi specificnog saxofona i teske, skoro, metalne ritmike. Preko petnaest minuta gitarskih rifova i solo saxofona u stilu Colosseuma. Anna Meek svojim rastrzanim vokalom na momente podjseca na Julie Driscol, ali ne zadugo. Tema se razvija i tece svojim jamovskim tokom. Album se nastavlja sa kratkom "Tumbleweed". Pomalo cudan vokal, skoro na granici destonavanja, ako ne i preko nje. Ocito da je Anna Meek pokusala imitirati Sonju Kristinu iz grupe “Curved Air”. Koliko uspjesno? ako se mene pita, niti malo, jer pored raspona, tu je i boja glasa. Kontinuitet loseg vokala prelazi u iducu temu. "Promises" starta sa klasicnim jazz-rock uvodom, i bilo bi daleko bolje da se radi o instrumentalu. No, sta mu je, tu mu je. Instrumentalno, tema je za 5, puna prelaza i divnih pasaza, uz kratke solo dionice saxofona i gitare. Na “b” strani ondasnjeg vinila se nasla samo jedna tema. "Embryonic Fusion" u svom trajanju od 24 minute sadrzi i donosi sve sta ovaj pravac ima u sebi. Otvara je lipi gitarski rif, da bi duhaci preuzeli cjelokupnu kompoziciju, u stilu grupe If. Tema donosi mnogobrojne pasaze i puno izmjena tempa, podcrtani ponovo, solo saxofonom i solo gitarom. Napokon glas Anne Meek dolazi na svoje mjesto. Ocito da je u svom fahu kad ga upotrebljava kao instrument. I da ne duljimo vise, samo cu se nadovezati na jednu kritku iz novijeg doba, koja kaze, “Catapilla je jedan od najljepsih primjera grupe koja je uspjesno blendirala brass-rock sa psyhodelicnom progresivnom muzikom i to sa veoma lijepim rezultatom. Ja bih na to dodao, album prvjenac grupe Catepilla, uz sve receno, je i hrabar album.
Emisiju cemo nastaviti sa uvodom u drugi album, kojeg cemo takodje poslusati. Nakon izlaska prvog albuma i zavrsene turneje, dolazi do personalnih promjena, te grupu napustaju Eaglestone, Frith i Rheinardt. Bivaju zamjenjeni sa Bryan Hansonom na bubnjevima, Ralph Rolinsonom na klavijaturama i Carl Wassardom na basu. Dovodjenje novih muzicara nije rezultiralo izmjenom smjera kojim je grupa kretala. Cak dapace, osnovni zvuk grupe je bio obogacen zvukom klavijatura, dajuci muzici na sljedecem album pecat fluidne atmosphere i tako ga lagano odmaknuti prema jacem uticaju psihodelije. Mozda najblize ovom segmentu u izrazu stoje opusi dviju grupa, suvremenika grupe, Hawkwind i Eloy. Taj drugi album “Changes”, izlazi 1972. godine, takodje na Vertigo tiketi. Od strane svih recenzenata u to vrime, a i danas, biva proglasen daleko superiornijim od prvog albuma, i to bas zahvaljujuci onome sta sam prije napomenija. No iako odmaknut u pravcu psihodelije, pa cak stupajuci u podrucje acid avangarde i space rocka, album nije napustio ono osnovno, blend jazz rocka i brass rocka. I navise svega, Anna Meek je uspjela artikulirati svoj glas, upotrebljavajuci ga prvenstveno kao instrument. Album otvara "Reflections", Annin vokal je napokon postavljan na svoje mjesto. Saxofon ponovo “extraordinary”. Tek kad se prostorija napuni zvukom, osjeti se sva moc jama koji ju puni. Psihodelija caruje prostorom! Savrsen opener albuma! Naslonjena na "Reflections” je tema "Charing Cross". Anna nastavlja sa exploatacijom svog glasa kao instrumenta i dobro joj ide. "Charing Cross" je skoro, pa vinjeta u usporedbi sa ostalima, jer traje “samo” 6 minuta. Iako bez one opake iskre, ne mogu se oteti usporedbi sa Van der Graaf Generatorom. Ako ni po cemu onda po Canterburyskoj atmosferi u temi. Ali ima tu jos. Od prekrasnog sola na gitari koji zatvara temu, do potpuno artikuliranog instrument vokala u pozadini. No idemo dalje "Thank Christ For George" otvara “b” stranu ondasnjeg vinila. Sirovi zvuk preko sofisticiranog saxofona. Neobicna kombinacija koja pljeni paznju od prve odsvirane note. Svega u izobilju. Mozda i previse za ovih 12 minuta koliko traje. Jedan od peakova albuma, kad govorimo o cistoj psihodeliji. "It Could Only Happen To Me" zatvara album. Ono po cemu pljeni ova tema je prekrasna igra basa i saxofona. Orgulje samo podcrtavaju atmosferu. I onda, gitara nastavlja u istom stilu. Lezerno, mastovito i nadasve nadahnuto. Dostojan closer albuma. I to je to, krenut cemo sa slusanjem drugog albuma veceras. Catepilla i njihov album “Changes”
Emisiju nastavljamo kratkim osvrtom na rad i legislativu grupe. Nedugo nakon izlaska albuma, grupa se raspada. Calvert odlazi da bi svirao sa Daevid Allenom na projektu, “The Invisible Opera Company Of Tibet” i “Mother Gong”. Taylor oformljava sastav Liar, zajedno sa bubnjarem Egga, Clive Brooksom. Catapilla je koracala stazom “eklektik” progresive, ali je krenila jednim drugim pravcem. Za razliku od svojih suvremenika u istom pravcu, a govorim o sastavima kao sta su bili Affinity, Cressida ili Spring, krecu u jazz rock vode, ali bez ikakvih primjesa symfo elemenata u izricaju. No, slusajuci ove albume, ipak me zasmetalo par stvari. Vokal Anne Meek na albumima zauzima dvije totalno dijametrlane pozicije. Na momente veoma iritirajuci, da ne kazem neku tezu rijec, a vec nakon par minuta, spoznajemo da je vokal savrseno uklopljen u harmoniju, balansirajuci kao instrument izmedju saxofona i gitare. I jos kad se artikulacijom smjesti negdje izmedju Janis Joplin i Grace Slick, uzitak slusanja je potpun. Drugo, ono manje uocljivo, je ipak produkcija. Pored uzimanja u obzir godinu snimanja i same uvjete snimanja, produkcija ovih albuma je ipak trebala bit za nijansu visa. Da se razumjemo, nista joj ne fail ako govorimo o niveliranju instrumenata, prostornom razmjestaju, ali ono sta produkciju cini dobrom je dio kreativnog u cjelokupnoj muzickoj slici. Nazalost, to je bila boljka velikog djela progresivnih izdanja tog doba, i to ovdje fail. I kad na kraju sumiramo ono sta je najbintije i najvaznije kod ovog sastava, bitno je napomenuti tu progresivnu komponentu, koja je doduse ponekad bjezala iz kreativne u maniristicku, ali jos uvjek, Captepilla stoji kao progresivna grupa koja je uspjela objediniti u jednoj zvucnoj slici, jazz, brass rock, sam rock iz korijena i dakako, fluidnu psihodleicnu atmosferu, bez da je koketirala sa simfo uticajima. Mozda ce se nekome kompozicije i jamovi uciniti predugackim. Sve ovisi o tome sta netko voli i kako zeli da mu to bude pruzeno. No ono sta svaki iole ozbiljni slusaoc muzike treba imati u sebi i iza sebe, je evolucija ukusa i afiniteta. Ma gdje zapoceli sa slusanjem muzike, od ma kako banalnih i retardiranih pjesama, evolucijom ukusa i brusenjem kriterija, svatko prolazi svoj put i nalazi ga u razlicitim podrucjima muzike. Na tom putu susrece nebrojene sastave i soliste koji definiraju taj ukus, ali istovremeno upucuju slusaoca dalje, u trazenju jos kompleksnijih i osebujnijih formi i djela. Osvrnimo se nacas na imena grupa i pojedinaca koje smo veceras spominjali: Chicago, If, Flock, Soft Machine, Nucleus, King Crimson, Colosseum, Julie Driscol, Curved Air, Sonja Kristina, Hawkwind, Eloy, Van der Graaf Generator, Daevid Allen, Gong, Egg, Affinity, Cressida, Spring, Janis Joplin i Grace Slick, te odmah postaje jasno, da je Catepilla bas jedan od takvih sastava, koji su obavezna stanica na tom putu prema pronalazenju vlastitog ukusa i stila. Ovim zadnjim sam ispunija obecanje iz uvoda, jer to je ujedno i odgovor na pitanje, zasto je Catapilla zasluzio svoju emisiju. Eto Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: Feta |
utorak, 23.04.2013.
Music LP-Underground - #120
|
Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 30.04, 2013 u 19:10 sati Budgie – “Never Turn Your Back On A Friend” U sljedeci utorak cemo se malo prizemnit. Donosim vam jedan mocan sastav koji je kao i Armageddon, svojim djelovanjem iskoracio iz dubokih korjena, te je time poceo zatvarati jednu epohu u muzici. Za razliku od Armageddona, koji je svojim pristupom napustao blues korijene i njegovu psyhodelicnu varijantu, Budgie, sastav kojeg veceras predstavljam, je svojom muzikom ostvario to isto, ali na polju blues/heavy rocka i time defacto postao rana verzija daleko popularnije grupe koja se danas zove, AC/DC! Dakle, ide grupa Budgie. U centralnom muzickom djelu cemo poslusati, za mene osobno, njihov najjaci album, “Never Turn Your Back On A Friend”. Sastavni dio emisije, kao i uvjek, ce biti kratka retrospektiva rada banda, sa odgovarajucim muzickim brojevima iz pojedinih razdoblja. Budite s nama u utorak, na valovima Gradskog Radija Trogir, malo iza sedam uri, kad ide emisija Music LP-Underground! Synopsis Ajmo malo o pocecima i samom sastavu. Budgie je bio welski hard rock band iz Cardiffa. Oformljen je daleke 1967 pod imenom, Hills Contemporary Grass. Orginalnu postavu su sacinjavali: Burke Shelley, vokal i bas gitara, Tony Bourge, na gitari i vokalu, te Ray Phillips na bubnjevima. Slusajuci ih, jedan je novinar napisao da zvuce kao “Six Ton' Budgie” ili u prevodu, “sest tonska papigica”, sta im se ucinilo simpaticnim, te ubrzo mijenjaju ime u Budgie. I dakako, odmah snimaju demo snimke. Medju onima koju su ostali impresionirani svirkom banda, bio je i Roger Bain, producent Black Sabatha i vlasnik male diskografske kompanije “Hummingbird Productions”. Roger je preko svojih uticaja, omogucio bandu potpisivanje ugovora sa MCA, i to za nista vise ili manje, pet albuma. Prvi album je odmah pokazao o cemu se radi. Band je svirao teski hard rock protkan bluesom. Doduse, ovo u vezi bluesa, treba ipak malo uvjetno shvatiti. Producirao ih je, a ko drugi, nego Rodger Bain, te ta cinjenica puno toga objasnjava, vec u samom startu. Album je donio jednu frisku, mocnu, beskopromisnu verziju hard rocka, vezanu za labavu strukturu kompozicije, ali kruto omedjena rifovima. Za to doba i te kako normalno. No ono sta se dalo naslutit iz ovog albuma, pored iznenadjujuce zrelosti u pristupu, to je ona energija koja je poprilicno vjerno bila prenesena na vinil. Pored ocitog blues uticaja, pa i samog eksploatiranja u temema, na povrsinu, doduse sramezljivo, izlaze ambicije, da se od tog uticaja odamknu. Sljedeci albumi ce pokazati koliko im je to uspjelo ili ne. Poslusat cemo moj izbor sa prvog albuma. Sljedece, 1972 godine izdaju drugi album “Squawk”. Album u biti ne donosi nista novoga, osim pojacane agresivnosti u pristupu kompoziciji.
Ali zato 1973 godine izdaju treci album “Never Turn Your Back On a Friend”, koji etablira grupu u gornji razred hard rock scene. Postaju velika atrakcija i zbog samog scenskog nastupa kao i zbog zaglusujuce buke na koncertima. I kao sta san u uvodu rekao, meni osobno je ovo njihov najdrazi album, ali o ukusima je dakako, izlisno raspravljati. Ostavit cemo po strani svo zutilo koje se kotrljalo iza banda i njihovih nastupa, i posvetit cemo se samom albumu. Album otvara freneticno/sizofrenicna "Breadfan", koja je u stvari sastavljena iz dva dijametralno suprotna djela. Prvi dio pogoni rif koji ostaje u glavi dugo, dugo nakon sta nastupi drugi dio teme, a taj drugi dio, skoro pa pastoralna balada, sve dok ponovo rif agresivno ne preuzme kontrolu nad kompozicijom i nasim culima. Jos jednom da ponovim, slusati jako, najjace, ako su vam u stanu na prozorima ostala stakla, onda nije bilo dovoljno jako. "Breadfan", inace postaje zastitni znak Budgiea, ali i predmet mnogobojnih obrada. Ako ste mislili malo ohanit, prevarili ste se. Sljedi “Baby Please Do Not Go”, blues standard. Vanvremenski material pogodan za obrade na sve moguce nacine i na sve moguce stilove. By the way, nasao sam podatak da je do sada zabiljezeno, sluzbeno, 1082. obrade ove pjesme napisane 1935 godine. Samo to govori dovoljno. Ja sam osobno cuo na desetke, ali ova, ova obrada je u samom vrhu, ako ne i na njemu. Sve je poslozeno po PS-u, sve je tu! Budgie odaju puno postovanje i priznanje svojim korjenima, istovremeno gledajuci na horizont, gdje ih vise nema. Album nastavlja balada “You Know I'll Always Love You”. Simpaticna tema ponajprije radi Shelleya vokala, vise sluzi kao premosnica ili kao kratki predah izmedju urnebesno ritmickih tema. Da sam u pravu, potvrdjuje odmah sljedeca tema “You're The Biggest Thing Since Powdered Milk”. Tema glupog naziva, jos glupljeg smisla. Ili bolje receno besmisla. Ali ono sta stoji iza tog glupog naziva i infantilne lirike, nije niti malo bezazleno. Osam minuta teske grmljavine, svaka nota pogadja tocno tamo di triba. I odmah iza nje “In The Grip Of A Tyrefitter's Hand” u istom stilu. Ponovo Budgie tuce iz najjace artiljerije. Mocno, mastovito, rastrzano/razigrano i metalno !! Sljedi jos jedan predah, “Riding My Nightmare”, u obliku balade, jer ocito je da nakon barazne vatre treba predahnuti, a isto tako, pripremiti se za ono sta ide. A ide epska, desetominutna “Parents”. To su trenuci kad zelim da sam u publici, da osjetim tu moc koja izvire iz zica i koza. Ovakvu artikulaciju zvuka sa ove teme mozemo cuti jos samo kod Wishbone Asha, ali dakako u daleko leprsavijem izdanju. “Parents” otvara prekrasni rif, nastavlja prica o odrastanju, protkana prekrasnom melodijom, sve dok Tony Bourge ne preuzme gitarsku dionicu. Bez virtuoznog setanja po vratu gitare, jednostavno, melodicno pliva kompozicijom ili bolje receno vesla kompozicijom, jer on je pokrece. Neznam kome bi ovaj put dao vece kredite, Wishbone Ashu ili Budgieu, ali ono sta izlazi iz zvucnika je prekrasno. U stvari, zasto bi uopce i bilo bitno tko svira, dok opusteni uzivamo u svakoj noti. I jedna mala napomena o omotu ove ploce. Ako se osvrnete na moj blog i pogledate omot albuma, onda je sve jasno po pitanju kreatora. Asocijacija na Yes, Osibisu je ocita, jer autor je, Roger Dean Poslusat cemo cijeli treci album, “Never Turn Your Back On a Friend”. Odvrtite sve botune na radijima do kraja, jer ovo sta cete cuti nije komorna muzika za salonsko raspolozenje, niti ambijentalni background. Ovo je punokrvni rock, bez mudrijanja u savrsenoj jednostavnosti, dobar proporcijonalno jacini zvuka u prostoriji. Gustajte i ne dajte susidima da slusaju dnevnik, dovoljno je da imaju sliku!  Emisiju cemo nastaviti retrospektivom daljnje karijere banda. Neposredno po izlasku treceg albuma, band napusta Ray Philips. Biva zamjenjen Pete Bootom. Album “In for the Kill” izlazi 1974 godine. Donosi Budgie u nesto drugacijem izdanju. Ocito je da band pokusava izaci iz zacaranog kruga beskonacnih rifova. Personalne promjene se nastavljaju. 1974 godine bandu se pridruzuje bubnjar Steve Williams, koji sudjeluje na snimanju petog albuma “Bandolier”. I nema kraja pretumbacijama. Kroz band jos prolaze gitaristi Myf Isaac te, ex-Trapeze gitarist Robert Kendrick. 1976 godine izdaju novi, sesti album, pod nazivom “If Were Brittania I'D Waive The Rules”. Album donosi Budgie u mekanom izdanju. Jedina tema koja se izdvaja sa albuma i u stvari podsjeca na proslost, je zavrsna tema “Black Velvet Stalion” 1978 godine izdaju album “Impeckable”, koji se sljedece godine pojavljuje kao sound track u kult filmu “J-Men Forever”. No to im nije pomoglo, jer sljedece godine ostaju bez ugovora za snimanje. Tek nakon godinu dana, kad je Kendrick bio zamjenjen sa "Big" John Thomasom, snimaju jos dva alnuma, 1980 godine “Power Supply”, te 1981 godine “Nightflight”. 1982 godine postpisuju za RCA, pod kojima izdaju “Deliver Us From Evil”, posljednji album koji ce izdati pod nekom velikom etiketom. No onda dolazi do novog vala britanskog Heavy Metala. Sa polica se vade zaboravljeni albumi, a medju njima manje vise svi albumi grupe Budgie, pogotovo prva cetiri, omogucavajuci grupi na izdisaju, pocetak novog zivota. Moramo napomentui i to, da je Budgie bio prvi heavy metal band koji je nastupio iza Zeljezne Zavjese, bolje receno, u Poljskoj, gdje dan danas visioko kotira i ima rijeku sljedbenika. Takodje iz tog vremena je ostala u sjecanju turneja sa Ozzy Osbourneom, na kojoj su pridonjeli masovnoj histeriji u dvoranama i otvorenim koncertima. 1988 godine oznacava prekretnicu u zivotu banda. Prestaju sa turnejama i posvecuju se studiskim projketima, tu i tamo gostujuci na projektima drugih glazbenika. Ineresantno je za napomenti ovom prilikom jednu pamalo bizarnu cinjenicu. Naime, band je u Americi bio relativno nepoznat i tokom cjelog svog zivota, Amerika je bandu bila “terra incognita”. No sa jednim izuzetkom. U Texasu je Budgie uzivao i jos uvjek uziva kultni status. Nevjerovatno zvuci cinjenica da je u toj saveznoj drzavi Budgie jedan od najpopularnijih sastava koji je ikada oformljen. No da krv nije voda, potvrdilo se 2006 godine, kad Budgie ponovo odlazi na turneju po Englskoj i ujedno, 2007 godine, izdaju novi album “ You're All Living In Cuckooland”. Posljednja turneja koju su planirali, 2010 godine je morala biti otkazana, jer je Shelley zavrsio u bolnici, te se vratio u Englesku na oporavak. I to bi bilo otprilike to o grupi Badgie. O grupi smo vec u uvodu rekli ono najbitnije. Muzika koju su svirali Budgie je bila mjesavina progresivnog, ala Rush i teskog, ala Black Sabbath. Vokal Burke Shelleya je veoma cesto bio usporedjivan sa vokalom Geddy Leea, basistom i vokalom grupe Rush, iako je cesto zvucao, slucajno ili najmjerno, kao meksa inkarnacija Roberta Planta. Budgie su bili vjesnici novog pokreta koji ce stasati u Engleskoj pocetkom osamdesetih godina. Drugim rijecima, polozili su temelje, na kojima ce nova generacija bandova razviti svoj izricaj i prodrijeti duboko u tkivo masa. Govorim dakako o Iron Maidenu, Judas Priestu, Metallici, Soundgardenu, AC/DC, i da ne nabrajam dalje. Povjest je tila da je Budgie ostao manje poznat band, i pored svega sta je odradio u sedamdesetim godinama. No da ironija bude veca, na primjeru ovog sastava se moze primjeniti matematicko pravilo reciprociteta, sta je manje poznat, to je veci uticaj imao. Da ove rijeci nisu zaludu napisane, svedoce stotine covera, ili obrada njihovih tema. Lista bandova koji su obradjivali pjesme je podugacka, ali ajmo spomenuti samo one najvece: Judas Priest i Iron Maiden, nastavlja ga Metallica, pa onda Van Halen, Melvins, Alice in Chains i Soundgarden. Za kraj cemo poslusati samo dvije obrade. Prva je obrada teme “I Cant See My Feelings“ u izvedbi Iron Maidena, i druga “Breadfan “, u izvedbi Metallice. Sa ovom zadnjom cemo se ujedno i oprostiti od grupe Budgie. Eto! Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: Feta |
